Danas se prisjećamo čovjeka kojeg bi svaka država, da je država, imala uklesanog u kamenu. A mi? Mi imamo zaborav, i svijeću na rubu protokola.
Martin Bebek Čeprkalo. Zapovjednik Čapljinskih sokolova. Čovjek koji je čuvao most dok je većina još tražila mapu. Čovjek koji je prvi – zarobljenim tenkom, da – ušao u Stolac nakon operacije Čagalj. Ne sa slavom, nego s redom i odgovornošću. Čovjek koji je bio i ratnik i čovjek, i domoljub i brat.
Poginuo je na današnji dan, 10. srpnja 1992., na Podveležju, kamo je sa svojom postrojbom otišao kao dragovoljac – jer je Mostar bio pod napadom, a njegova krv nije podnosila čekanje.
Zamislite, 33 godine nakon smrti – nema škole, nema ulice, nema učionice u kojoj se o njemu govori. Ima samo misa, svijeća, i ona rečenica: “Pa znamo mi tko je on bio”. Znaš? A što si napravio s tim znanjem?
Njegova smrt je zapečaćena tišinom. A bio je grom. I prijatelj. I zapovjednik. I čovjek kojem je Čapljina bila svetinja. Oni koji su s njim čuvali most – ne da bi most ostao, nego da bi narod prešao – znaju što su imali. Znaju i što su izgubili.
Jer Martin nije bio fraza. Nije bio ni “žrtva rata”, ni “junak domovine”. Bio je čovjek koji se nije štitio zaklonom, nego narodom. A narod to – zaboravi. Zato pišemo. Da se podsjeti.
Pa makar nas nazvali patetičnima, retrogradnima ili “emotivnim nacionalistima”. Neka. U zemlji koja ne pamti svoje ratnike, i patetika je otpor.
Martin Bebek Čeprkalo, vječna ti slava i hvala. I neka tvoje ime, ako već ne stoji na školi – stoji u nama.
Mirjana B / poskok