Zdravko Terkeš, široj javnosti poznat po brojnim filmskim i glazbenim projektima, među kojima su “Uzvodno prema zapadu” (2019), “Pisma novorođenom Isusu” (2015) i “Vengo” (The Revenge) (2014) također je autor kratkog turističkog filma „Stolačka rapsodija", koji je bio finalist na svjetskom izboru najboljeg turističkog filma u Japanu, kao i "Zemlja Voda Zrak" također finalist istog festival. Njegov novi projekt Pjesma kamena i sunca", predstavljen sinoć domaćoj publici u Kulturnom centru nastavlja misiju “Stolačke rapsodije” - spojiti umjetnički izričaj i promociju kulturno-povijesnog bogatstva Stoca.
1. Često si znao reći „Ljubav ti“, vjerujem u smislu da i toj osobi želiš dan, tjedan, život ispunjen ljubavlju. Kroz svoj rad, svoj posao, imao si sreću raditi s ljudima koji su upravo to u tvom životu. Koliko ti znači podrška prijatelja i ljudi s kojima si odrastao, koji su dio tvoga života i dalje?
Dobar vjetar u leđa svima nam treba. Ljudi koji su uz mene, s kojima sam rastao i s kojima danas dijelim rad i život, moje su najveće bogatstvo. Pogonsko gorivo. S njima dijelim i provjeravam radove, prije nego što ugledaju svjetlo projektora, prije nego izađu vani. Važno mi je raditi po svome, ali i čuti njihovo mišljenje, podršku ili kritiku. Na kraju, iako sam mnoge upoznao kroz zanat kojim se bavim, i kad bi netko pritisnuo veliku crvenu tipku i isključio postojanje filma, ljudi oko mene meni bi ostali apsolutno jednako važni.
2. Počeci nikada nisu lagani, često su i promašaji. Postoje li ideje koje si imao upravo u tim prvim počecima, a da si ih uspio realizirati, ostvariti nakon više godina iskustva?
Naravno. Neke ideje jednostavno ne žure. Trebaju odživiti, prodisati i pronaći te opet u trenutku kad si spreman. Nerijetko čujemo kako je netko pisao knjigu ili scenarij desetljećima. Mislim da je to sasvim prirodno. Jedna od mojih ideja za antologijski dugometražni film začeta je prije gotovo dvadeset godina, a tek će se kroz sljedećih par mjeseci (nadam se ) roditi u scenarij. Dok se ideja ne pretvori u nešto opipljivo, ne znaš kad će se ni hoće li se uopće materijalizirati. Samo znaš da odustajanje nije opcija.
3. Kako se u tvojim mislima stvaraju slike koje na kraju kroz tvoju kameru postanu jedna cjelina? Što te motivira kada trebaš osmisliti onu okvirnu ideju koju tek treba razviti?
Život, svjetlo, svakodnevica. Ljudi koje srećem, priče koje čujem, stvari koje uspijem okom zarobiti u sliku. Sve su to zapravo opća mjesta, ali u njima nalazim najviše inspiracije. Kako kaže meni dragi novosadski pjesnik: “Nigdje toliko različitog kao u istim stvarima.”
4. Za snimanje dokumentarnog filma na pitanje kada treba doći na dogovoreno mjesto gdje ćeš snimati kadrove, rekao si u 7.12 jer je tada idealno svjetlo. Kako reagiraš kada stvari na snimanju ne idu po planu? Voliš li više rad u spontanom okruženju ili sve unaprijed detaljno isplaniraš?
Zlatni sat je termin koji se koristi u fotografiji i filmu i označava prvi, odnosno posljednji sat sunčevog svjetla. Svjetlost putuje pod posebnim kutom koji stvara određenu dubinu i toplinu unutar fotografije ili kadra. Sedam i dvanaest zato što je Stolac bio u pitanju. Stolac je skriven u kanjonu. Ranojutarnje ili posljednje popodnevno svjetlo ne dopire svugdje u isto vrijeme — pa je shodno tome izazovnije izviđanje lokacija i priprema za snimanje kako bih na koncu znao u pravo vrijeme biti na pravom mjestu.
Kad stvari ne idu po planu, a često ne idu, jednostavno se potrudim pronaći novo funkcionalno rješenje. Jako volim živost filma. Nepredvidljivost. Dokumentarna ili igrana filmska priča nikad nisu pod potpunom kontrolom. Možeš sve isplanirati do detalja, ali film će ti uvijek pokazati svoj put i često je baš taj put — bolji put. To budi rečeno, najprije sam štreber koji voli sve temeljito isplanirati, ali jednako tako volim i improvizirati.
5. Radio si i mnogo reklamnih spotova. Koliko je izazovno osmisliti, režirati, odnosno izgraditi priču u 30 sekundi?
U trideset sekundi stane iznenađujuće puno — bitno je da znaš što želiš reći. Najveći izazov je pronaći srž priče, ogoliti je do bitnog i zadržati emociju. Reklame mogu pomoći disciplini izraza, jer tu nema viška. Sjećam se kako je prije nekih petnaestak godina postojao festival petosekundnih filmova. Bio sam fasciniran time kako su ljudi uspijevali ispričati kratku priču ili anegdotu kroz svega nekoliko kadrova. Današnje vrijeme i društvene mreže snažno su prigrlile taj pristup. Čest je slučaj da, ako kroz prvih par sekundi ne uspiješ zainteresirati čovjeka s druge strane mobitela, već si odavno preskrolan.
6. Pored filmova, radio si i video spotove. Jedan od njih za poznatog hrvatskog glazbenika Tonya Cetinskog, ali i za manje poznate glazbenike i grupe iz BiH i Hrvatske.
Imao sam priliku raditi s različitim glazbenicima — od poznatijih, poput Tonya Cetinskog, do onih koji tek stvaraju svoj put. Opet, u svakom projektu stvarao neki novi mali svijet. Kad radim na pripremi spota, crpim inspiraciju iz onoga što mi je dano, iz glazbe i teksta. Trudim se naći način na koji će slika obogatiti iskustvo pjesmu i pospješiti emociju koju nosi.
7. Koliko ti znači priznanje publike, pogotovo one domaće, tvojih ljudi u odnosu na festivalska priznanja?
Festivalske nagrade su potvrda da si na dobrom putu, ali domaća publika je razlog zbog kojeg taj put uopće postoji.
8. Znaš ono pitanje – što bi rekao mladome sebi; što bi Zdravko iz ove perspektive i svega što si prošao do sada rekao mladome Zdravku? Bi li nešto mijenjao? Žališ li nešto što si propustio ili možda proživio?
Ne bih mu ništa govorio. Ne bih kvario ljepotu poraza ni pobjeda. Sve su to dobre pripreme za novo sutra.
