TKoncert Marka Perkovića Thompsona bio je produkcijski spektakl koji je odrađen na zavidnoj razini. Na valu svojeg posljednjeg albuma Hodočasnik, održao je koncert na zagrebačkom Hipodromu pred oko 500 tisuća ljudi. Bio je to spektakl, audiovizualno iskustvo bez premca kakvo vjerojatno još dugo neće biti viđeno, a ni čuto u Hrvatskoj.
Bez suzdržavanja se može reći kako je ovaj koncert obilježio ovu subotu kako onima koji su pohodili Hipodrom, tako i onima koji su ovaj dan proveli na nekoj privatnoj zabavi ili u komforu svog doma. Od koncerta se u medijima nije moglo pobjeći te nikada nijedan izvođač, bio domaći ili strani, nije izazvao toliki interes u Hrvatskoj kao što je to učinio Thompson. Od ranog su se jutra na državnim televizijama u programu izvanrednih vijesti uživo emitirale kolone Thompsonovih obožavatelja kako hodočaste prema Hipodromu i bilo je već tad jasno da će ovo biti povijesni trenutak (ne samo po rekordnom broju posjetitelja za neki komercijalni koncert).
Iako ujutro nisam gajio pretjerano uzbuđenje vezano uz koncert, snimke raspjevane i dobro raspoložene mase zarazile su me groznicom Thompsonova, pa sam hodočastio i ja. Drukčije se ni ne može nazvati put prema Hipodromu i natrag koji mi je na kraju u mobitelu stajao ocijenjen kao "iznimno visoka aktivnost za vrijeme u kojem sam prešao 20 kilometara". Siguran u svoje plave tenisice za trčanje (outfit mi nije bio crn nego sam nosio i posebno izdanje dresa jednog kluba iz Sigeta), zaputio sam se tramvajem iz Prečkog do Studentskog doma Stjepan Radić i otamo krenuo pješke do nikada popularnijeg konjičkog trkališta u Hrvatskoj.
Kada već hodočastim, odlučio sam ne prijeći odmah na Savi nego hodati sjevernom obalom kako bih mogao prošetati Alejom skulptura – stazom uz nasip pored koje se nalazi 12 radova priznatih kipara. Hodajući pored skulptura kao pored stanica u procesiji, došao sam i do Mosta slobode koji je u pola 4 popodne, kada sam se našao podno njega, već bio preplavljen ljudima. Bilo je tu mladih, starih, muških, ženskih, onih u crnini, onih u dresovima nogometne reprezentacije (koji su, zanimljivo, među prisutnima bili popularniji u svjetlijoj, bijeloj varijanti s crvenim kvadratima), ali i onih, tada na iznimno jakom suncu - bez majica.
Unatoč tome što je bila riječ o moru ljudi, kretanje u masi prolazilo je lagano. Ljudi su bili raspoloženi. Dan je ipak tek počeo i noge su bile odmorne. Kako sam na svoj ulaz na Bundek došao (pre)rano, gužve nije bilo te sam u manje od minute nakon prolaska sigurnosne provjere već držao piće u ruci. Čuo sam kako je kasnije na ulazima nastao kaos i nisam siguran je li za to kriviti (ne)mali broj ulaza kojih je bilo 500, ili ipak koncertno neiskustvo publike koja je na nastup ovakvog kapaciteta htjela ući sat vremena prije nego što će se Perković popeti na pozornicu.
Ukoliko ste došli ranije i pripremljeno, situacija na ulazu je bila i više nego zadovoljavajuća
Na parteru ni u jednom trenutku nije postalo nesnosno ili zagušljivo. Organizatori su na dobro procijenjen stupanj popunjenosti zatvarali sektore te je, barem što se tiče prva dva do bine, mjesta bilo dovoljno čak i za skakanje, ali i za lakše disanje u sparnoj noći kakva je ova bila. Upravo ugoda velikog prostora ljude je natjerala da koncert dočekaju sjedeći kako bi štedili energiju za nastup. Pametna odluka, ali me ipak začudilo kako su u želji da ne upraše hlače, ljudi mahom sjedali na zastave pa su onda te zastave kad su s njima mahali tijekom koncerta izgledale kao da su ih provukli kroz tri ratišta i to me malo zasmetalo.
U svom prostranom sektoru morao sam čekati četiri sata do početka koncerta koji je krenuo u 21. Točno prema najavi, Perković je izašao i započeo najiščekivaniji koncert ove godine, barem u Hrvatskoj. Osobno mi je Hipodrom na diobi tog superlativa s koncertom ponovno okupljenog Oasisa u Manchesteru.
Thompson je krenuo s dvije stvari s novog albuma, ali već na drugoj, Ravnoteža, pokazao je kako će ovim koncertom Thompson lukavo baratati.
Naime, publici je prepustio stihove "Kad zapjevam partija mi sudi. Neka sudi, pjevat ćemo ljudi". Ovo je bio prije svega koncert, ali i skup. Toga je bio i te kako svjestan i Perković koji je kroz koncert održao tri dulja govora u kojima se zahvaljivao Bogu, ljudima, menadžerima; ali i hvalio svoju stariju generaciju što je stvorila Hrvatsku te ovu mlađu što, prema njegovu viđenju, Hrvatsku čuva i ima snage odvesti je u bolje sutra.
Religijskih motiva na Hipodromu nije manjkalo. Osim zahvala Bogu i tekstova koji spominju vjerske motive, slike Crkve prikazivale su se i na impresivnom videozidu, ali i dronovima. Osim prikaza vrlo vješto odrađenih AI videa (na koje bi se trip-hop sastav Massive Attack mogao ugledati), arhivskih snimki te raznih dizajna, videozid je publici služio i kako bi uopće mogla vidjeti Thompsona i njegov bend. Svima dalje od fan pita, sektora tik uz pozornicu, Perković i ekipa bili su tek skup nejasnih točaka u daljini, što je s obzirom na konfiguraciju prostora posve očekivano i razumljivo.
Dronovi su, s druge strane, bili u potpunosti u službi spektakla. Prilikom izvođenja Neću izdat ja, prikazivali su lik Gospe Marije koja je raširenih ruku u pozadini imala Perkovićevo pozivanje na molitvu Alojziju Stepincu i papi Ivanu Pavlu II., koji i dalje drži rekord za najveće okupljanje na Hipodromu kad se ratne 1994. na misi našlo milijun ljudi.
Bilo je tu i drugih prikaza dronovima, kao što su trodimenzionalni križ nad Hipodromom, sokoli (u nekoliko navrata postignut je efekt naginjanja sokola nad publiku što je vizualno bio pun pogodak), vukovarski vodotoranj, ali i riječi Andrije Matijaša Pauka – „Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“ – kojima je pokojni general-bojnik svojedobno motivirao vojnike prije akcija. Ples dronova mi ni u jednom trenutku nije djelovao kičasto niti neumjereno, nešto čega me najviše bilo strah kad su bili najavljeni kao dio koncerta. Ako išta drugo, očekivao sam ih i na samom finalu koncerta za vrijeme Lijepa li si, ali završnica je pripala pirotehnici koja je također igrala veliku ulogu u doživljaju koncerta.
Po njihovoj učestalosti i visini plamena vidljivo je kako se na bacačima plamena nije štedjelo, ali ni na vatrometu koji je bio efektan i dobro usklađen s glazbenom podlogom.
Pirotehnika je bila učestala i raskošna
A glazbenu podlogu činila je set-lista od 30 pjesama. Pokrivena su sva razdoblja Perkovićeva stvaralaštva i premda se na njoj nisu nalazile ljubavne pjesme s početka karijere kao što su Zmija me za srce ugrizla i Grkinjo, može se reći kako je ovom listom napravio presjek karijere – što tematski, što sonično.
Nisam se mogao oteti dojmu kako me sve ovo s produkcijske i PR strane podsjeća na Eras Tour Taylor Swift. I na njenim koncertima, kao i na ovome, obožavatelji se zabave, izvođač se predstavi u najboljem svjetlu, zaradi, a treći osuđuju obožavatelje za neukus i debilizam te izvođača za licemjerje.
Zvuk s pozornice je u svakom trenutku bio savršeno jasan, barem na sredini partera gdje sam se nalazio, a bend je zvučao maestralno.
Kako je riječ o povijesnom koncertnom događaju koji će prema svemu sudećem završiti u knjizi rekorda, jedino pravedno bi bilo imenom i prezimenom navesti sve koji su za taj spektakl na pozornici zaslužni.
Thompson je na vokalu djelovao suvereno i zvučao dobro. Kad god se govori o njegovim vokalnim sposobnostima, nameće se to da on ustvari reve. I može se reći da možda reve, ali u kontekstu njegovih pjesama to zvuči točno onako kako treba. Ni Boba Dylana ne možete zamisliti da pjeva išta drugo osim svojih pjesama, ali isto tako ne možete zamisliti nikoga drugog da pjeva Dylanove pjesme. S obzirom na to kako je na pragu 60-ih, očekivao sam da će se više mučiti pred kraj koncerta, ali je djelovao utrenirano. Pomogla je vjerojatno i činjenica što je u razdoblju svoga glazbenog mirovanja prešao u status sličan onome Miše Kovača gdje je dovoljno da samo započne refren i ostatak prepusti publici.
Da nije bilo videozida Perković i bend bi bile mutne točke na horizontu
Ivan Ivanković i Ante Padovan bili su na gitarama te su razmjenjivali solo dionice. Ivanković je još jednom pokazao kako je riječ o jednom od tehnički potkovanijih hrvatskih gitarista te je prava šteta što ga nemamo prilike slušati češće, pa i u nekim drugim aranžmanima. Padovan je sa svojim šeširom na glavi i čestim pogledima u kameru djelovao ležerno i kao da mu ovo nije prvi put da svira pred enormnim brojem ljudi, a kad je dobio priliku pod svjetlima glavnog reflektora svirati neki riff ili kraću solo dionicu, to je bome i iskoristio. Prava šteta samo što se u imidž prosječnog mladog slušatelja Thompsona ne uklapa i duga kosa jer je njihov zvuk svjetske kvalitete nemali broj puta pozivao na headbanganje (mahanje glavom kako bi kosa letjela uokolo, popularno među metalcima).
Bubnjar Mario Klarić imao je velik zalogaj pred sobom jer značajan dio Thompsonova zvuka temelji se upravo na snažnim i preciznim bubnjevima. Najočitije je to bilo kod uvoda u Dolazak Hrvata gdje je svoju dionicu (na kojoj se cijela pjesma i zasniva) odradio besprijekorno. Kroz cijeli koncert moglo se čuti kako u suradnji s basistom Antom Juranovićem gotovo metronomskom preciznošću određuje tempo ostatku benda.
SDP o Thompsonovom koncertu: Svjedočili smo svjetskoj sramoti
Top destinacije Hrvata ovog ljeta i sve što trebate znati prije polaska
Na klavijaturama je bio dvojac Branimira, Mihaljević i Jovanovac. Nisam nikada mislio da ću jednog od producenata Albininog Tick-Tocka gledati uz bok MPT-a, ali to se dogodilo. Čini mi se kako je upravo taj Branimir bio zadužen za atmosferične pozadinske zvukove te je imao dirigentsku ulogu u bendu, dok je Jovanovac iznosio prodornije synth melodije koje su bile iznenađujuće primjetne. U jednom trenutku svirka je zvučala nalik onoj Van Halena iz 80-ih.
Bek vokale činile su sestre Palić: Djordjija, Elizabeta, Kornelija i Mihaela Karla, iako mi se čini kako sam primijetio samo tri od njih četiri. I dok su one zvučale profesionalno i na razini zadatka, pored njih su stajala dva titana hrvatske glazbe – Vladimir Pavelić Bubi i Dragan Bubas. Ova dva bek vokala iza sebe imaju velik broj koncerata, a u postotcima kada bi se gledali nastupi, oni su bili bek-vokali za najmanje 50% svih koncerata u modernoj Hrvatskoj. Kažem, čini mi se kao da su na pozornici bile tri sestre Palić, ali su one zajedno s Pavelićem i Bubasom zvučali kao veliki zbor, a impresioniralo me kako su u nekim trenucima dojam velikog kora uspjeli postići i bez uporabe zvučnih efekata kao što je reverb. Za stadionski rock, kakav je ovo koncert i bio, bek-vokali su jedna od bitnijih, ako ne i najbitnija stavka te se Thompson naoružao s onim najboljim što Hrvatska ima.
Akustičnu gitaru svirao je Petar Buljan koji je svoju zadaću odradio sasvim korektno i uopće nije djelovao kao netko tko je misnu dvoranu jarunske župe Mati slobode zamijenio s livadom na kojoj ga sluša nekoliko stotina tisuća ljudi. A da je spreman na izazov takvog nastupa, prepoznao je i Thompson kad mu je prepustio da u svom kratkom govoru povede zakletvu svih prisutnih Isusu Kristu. Isto tako, za vrijeme dirljive izvedbe pjesme Sine moj, koju je Thompson posvetio sinu Anti koji se dugo borio s teškom bolešću, bio je prvi od benda koji se vratio na pozornicu kao glazbena pratnja na ovoj jedinoj Perkovićevoj efektivnoj solo dionici.
Upravo ta intimnost i ranjivost iznenadila me, kako kod Thompsona tako i kod publike. Prilikom izvedbi Zaustavi se vjetre, Moj dida i ja, Sine moj vidio sam izljeve emocija kakvi se ne viđaju ni prilikom gledanja Ponosa i predrasuda ili Notebooka s Goslingom. Tako je s moje lijeve strane mladić ogrnut zastavom Herceg-Bosne na Zaustavi se vjetre i stihove gdje Perković u pjesmi pita vjetar kako su mu mati i stari briznuo u plač te ga je njegovo društvo tješilo.
Ne znam njegovu priču, ali znam kako je mene ganula Moj dida i ja, iako su mi oba djeda rođena i umrla 250 kilometara zračne linije od Svilaje. Da nisam išao s glupom predrasudom kako ne smijem sada zaplakati jer sam u društvu, vjerojatno bih i sam briznuo u plač. A na Sine moj sam svjedočio očinskoj ljubavi gdje se otac u poznim godinama naslonio na svog sina te poput djeteta upao u njegov zagrljaj i ljubio ga u obraze. Publika je očito doživljavala njegove pjesme, bile one ratne gdje su dizali stisnute šake ili ove gdje se pjeva o davno ostavljenom kraju ili vremenu koje svima uzima danak.
Dronovi su u nekoliko navrata ukrali show Thompsonu i bendu
Ostatak liste sadržavao je hit do hita koje je publika pjevala iz sveg glasa te sam se u nekoliko trenutaka zapitao čujem li uopće bend ili mi u glavi odjekuju glasovi ljudi oko mene. A bilo ih je, sudeći prema naglasku i natpisima na zastavama, iz svih krajeva Hrvatske, ali i svijeta.
Izdvojio bih još Kletvu kralja Zvonimira, Bosnu i E, moj narode koje su se našle jedna za drugom na početku koncerta jer je taj splet pjesama predstavio ono što Thompsonu najbolje ide - prostrani zborovi, bubnjevi zaraznog ritma, harmoniziranje synth i dionica gitara te domoljubna tematika upakirana u pop-aranžman. Istaknule su mi se i Samo je ljubav tajna dvaju svjetova te Gospin dom za vrijeme kojeg su na videozidu bili prikazani najatraktivniji vizuali. Iako je bila riječ o običnom kipu Djevice Marije, zbog prigušenog plavog osvjetljenja taj mi je trenutak bio oku najugodniji.
Najbolji trenutak koncerta vezan uz scensku koreografiju zasigurno pripada Perkovićevom zabijanju mača u pozornicu. Prizor je to koji je glavna točka svakog većeg nastupa još od Maksimira 2007. kada je prvi put zabio mač u sklopu turneje Bilo jednom u Hrvatskoj.
Pjevala se i Bojna Čavoglave, da. Počela je onako kako započinje već 24 godine i komentira se onako kako se komentira već 24 godine. Radi se o pjesmi koja kvalitetom možda ne zaslužuje toliki uspjeh i koja se od onih do čijeg mišljenja Thompsonova publika očito ne drži proglašava ustašoidnom. Upravo je to, a ne kvaliteta, čini zabranjenim voćem koje (nažalost) bude najslađe, baš poput turbofolka u konzervativnoj obitelji.
Pozdravljam odluku da se koncert završi s Lijepa li si koja u usporedbi s drugim pjesmama na popisu ipak ima najveći omjer melodičnosti, ležernosti i prepoznatljivosti da je učini dobrom stvari za nježno raspustiti masu kojom nikada nitko u Hrvatskoj u tom broju nije komandirao.
A bilo je dobro komandirano. Unatoč crnim prognozama, nije bilo preminulih te su intervencije kako policije tako i medicinskih službi bile standardne koncertne, poput sunčanice, nesvjestice, trovanja alkoholom, unošenja pirotehnike i remećenja javnog reda i mira u relativno malim brojkama s obzirom na posjećenost.
Odmah nakon završetka zaputio sam se prema izlazu, ali sam na putu kupio nekoliko boca vode kako bi mi put nazad, koji nije uključivao tramvaj jer je došlo do najšire blokade prometa, ipak bio nešto podnošljiviji. Moram pohvaliti i organizaciju štandova jer unatoč velikoj gužvi nijedan od tri čekanja za posluživanjem nisu trajala dulje od dvije minute.
Iako sam kupio četiri boce, Hipodrom sam napustio s tri jer sam jednu dao paru Bad Blue Boysa koji su pretjerali u slavlju te s očitom glavoboljom tražili spas naslanjanjem glava na deblo debelog hrasta. Možda me na to potaknula molitva biskupa Ante Ivasa koju je čitao za vrijeme Maranathe i koja je trajala (pre)dugo pa su samu pjesmu značajno skratili, a možda me na to potaknuo tekst neke od njegovih pjesama ili jednostavno odgoj od kuće. Kakogod, vodu vrijednu pet eura dao sam navijačkoj skupini koja me u centru mog rodnog grada imala potrebu zaustaviti i „legitimirati“ jer sam na pitanje idem li na tekmu rekao da idem na Cibonu, ni ne znajući da isti dan kada (tad još koliko-toliko funkcionalna) Cibona igra protiv Zadra, Dinamo ugošćuje neki klub kojeg se ni danas ne mogu sjetiti.
Osim te crtice mojeg dobročinstva, povratak je prošao bez većih incidenata. Ljudi su bili nervozniji nego prije koncerta jer ipak su noge već otkazivale i svi smo bili pod gustim slojem prašine Hipodroma i vlastitog znoja, ali osim gunđanja zašto sve teče tako sporo, problema nije bilo. Osobno držim kako, unatoč prisustvovanju Thompsonovu koncertu i pjevanju svih njegovih pjesama, nikome zajedno s drugim prisutnima nisam predstavljao ugrozu niti nanio zlo. Ako sam zlo i nanio, to je bilo daleko od Hipodroma u mojoj kupaonici kad sam susjede na desnoj vertikali zgrade razbudio tuširanjem u 4 ujutro.
Gužve u povratku su bile velike, ali razumljive
Sada na kraju dana, početku nedjelje, kada se podvuče crta, štogod netko mislio o Thompsonu i njegovoj glazbi, radilo se o produkcijskom spektaklu. Smatram da je odrađen na zavidnoj razini te kako bi i puno veće zvijezde, one globalne, dale sve da budu muha na zidu ureda u kojemu se ovaj pothvat sa svom rasvjetom, ozvučenjem i pirotehnikom dogovarao.
Jedan je ovo od rijetkih koncerata gdje publika nije tražila, ali ni uzimala predah u stihovima novijih ili manje poznatih pjesama. Plod je to Thompsonovih hitova, ali i fanatizma koji se izrodio, ne iz mita o MPT-u nego iz činjenice kako MPT od ranih 2000-ih predstavlja hrvatski zeitgeist – duh vremena.
U maniri duha vremena koji s jednim događajem dođe i ode pa se vrati, Thompson je i održao svoj posljednji govor na koncertu. Tad je rekao kako on i drugi pripadnici njegove generacije mogu mirno umrijeti znajući da ostavljaju društvo i zemlju, njemu zadovoljavajućoj, mladoj generaciji.
A koliko je ovaj koncert izašao izvan glazbenih okvira, govori to što su se od četvrtka u programu jedne televizije redali razni povjesničari razglabajući o tome koliko je Thompsonovih povijesnih pjesama utemeljeno na činjenici, a koliko na nedokazanoj legendi. Tako smo mogli saznati kako kralj Tomislav nikad nije bio kralj i kako je uzalud kralj Aleksandar I. Karađorđević na 1000. obljetnicu legende o krunidbi na Duvanjskom polju svojem srednjem sinu u Kraljevskom dvoru na Dedinju u Beogradu nadjenuo ime Tomislav.
Ovoliku medijsku popraćenost (tri portala u Hrvatskoj od najave koncerta do danas objavila su 478 članaka vezanih uz Thompsona) u svijetu showbizza izaziva još samo Taylor Swift. I dok ostaje veliki žal što su mi karte za njen koncert u Beču otkazane zbog terorističkih prijetnji, Perkovićev koncert mi je bio i više nego adekvatna zamjena što s glazbene, što s produkcijske strane.
