Promjene u ponašanju kod djece danas se događaju sve ranije. Što možemo učiniti za njih u tom razdoblju? Kako se roditelji mogu i trebaju nositi sa različitim emocijama djeteta? Koji su simptomi zabrinjavajući? O svemu ovome razgovarali smo sa psihologinjom Antonelom Marković, djelatnicom Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Stolac.

Nekada smo riječ „pubertet“ vezali za srednjoškolce, no danas se ta riječ poveziva i sa osnovnoškolcima. Možemo li promjene koje se događaju kod djece u ranijoj dobi uopće nazvati pubertetom?

Moramo napraviti razliku između puberteta i adolescencije. Pubertet se odnosi na fizičke promjene koje su vidljive, mjerljive dok adolescencija obuhvaća i psihičke promjene. Istraživanja pokazuju da djeca danas ulaze u pubertet nešto ranije, iako u nekim granicama s tim da moramo imati na umu da su danas drugačiji uvjeti života, bolja je zdravstvena zaštita, različiti su hormoni i aditivi u hrani i slično. Veliki je problem i gojaznost kod djece, pa npr. neka istraživanja pokazuju da kod curica koje imaju viška kilograma hormonalne se promjene počinju događati ranije.

Postoje li neke faze u pubertetu ili promjenama ponašanja kod srednjoškolaca?

Tu već moramo promatrati svaku osobu individualno, pa samim time i pojedinačni razvoj svake mlade osobe. Kod mladih toga uzrasta javljaju se već pitanja tipa tko sam i što želim, također su česte i promjene u raspoloženju. Ono sa čim se često suočavaju jest osjećaj da su „sva svijetla pozornice“ uperena samo u njih, da ih stalno svi promatraju, pa sa druge strane misle da sve znaju i da se njima ništa ne može loše dogoditi. To su karakteristike puberteta srednjoškolaca. Pitanje je koliko je to u okviru normalnog rasta i razvoja te kada to sve postaje problem.

Mogu li se u ovoj dobi pojaviti i neke zabrinjavajuće fizičke promjene?

Kada se djeca ne mogu nositi sa psihičkim promjenama na neki adekvatan način. Kada pričamo o emocijama, primjećujem da danas mladi ne znaju iskazati što osjećaju. Kada se ne znaju izraziti, tj. izreći ono što osjećaju, dolazi do somatizacije da reagiraju i fizički.

Obraćaju li se djeca ili roditelji u njihovo ime psihologu za pomoć kod ovakvih situacija? Koliko smo slobodni po ovom pitanju?

I dalje je to kod nas tabu-tema. Još uvijek i odrasli povezuju odlazak psihologu sa psihičkim bolestima, a ne kao pomoć u rješavanju situacija sa kojima se oni ili njihovo dijete ne može ili ne zna nositi. Sami razgovor sa osobom s kojom nismo povezani nekada djeluje vrlo oslobađajuće, a pogotovo kada je to stručna osoba koja zaista može pomoći.

Kada roditelj ne zna što učiniti ili kako se nositi sa nekom situacijom i promjenom kod svog djeteta, što treba učiniti za termin kod vas? Mogu li se mladi javiti sami?

Za maloljetnike ipak mora nazvati roditelj i dogovoriti termin. Čak je i poželjno da dođe i objasni o čemu se radi. Kažemo da dijete nije otok, nije samo, tako da svaki tretman odrađujemo sa roditeljima jer je važno da su i oni uključeni.

Događa se da mladi uđu u teške promjene ponašanja, oblike depresije. Što mi kao roditelji možemo učiniti kada naša djeca doživljavaju takve promjene? Koji je pristup ispravan da ne bismo nešto pogoršali?

Depresija kao dijagnoza i depresija u smislu „kako sam danas depresivan“ što često kažemo kada smo neraspoloženi, su dvije različite stvari. Vidljive su promjene u apetitu, poteškoće kod spavanja, povlačenje iz socijalnih situacija, nagla promjena u školskom uspjehu djeteta, odbijanje određenih aktivnosti, gubitak želje za društvom, hobijima, zatvaranje u sobi…u takvim situacijama roditelju je teško i on ne zna kako reagirati, što reći. Često iz neznanja dodatno povrijede svoje dijete. Osjećaj empatije prema djetetu, rečenice kao „tu sam, uz tebe sam, zajedno ćemo sve riješiti“ i otvoreni odnos su prva stvar koju roditelji mogu učiniti.

Što kao roditelji nekada činimo pogrešno?

Primjećujem da često očekujemo previše od djece. Nama se razvijaju dijelovi mozga koji su zaduženi upravo za to donošenje odluka, zaključivanje, držanje emocija pod kontrolom, dakle svi ti viši kognitivni procesi se događaju u našem čeonom režnju a razvijaju se do sredine 20e godine. Djeca u tom razdoblju su vođenja emocijama, oni reagiraju ne razmišljajući o budućnosti. Žive od danas do sutra. Važno je pri tome imaju li socijalnu podršku, vršnjačko prihvaćanje i pripadanje. Kao roditelji to nekada ne prihvaćamo, no za svako dijete to je vrlo važno.

U svemu tome što moramo shvatiti ozbiljno, a što možemo ipak ignorirati?

Nikako nije dobro kada rješavamo sve njihove probleme. Naročito u adolescenciji kada znamo kako bi ispravno bilo da dijete nešto uradi, moramo dopustiti da nekada i pogriješi jer će tako naučiti. Iako imamo potrebu da sve sredimo i riješimo, bilo bi dobro pustiti da se sami snađu u pojedinim situacijama. U suprotnom šaljemo im poruku „ti to nećeš znati uraditi dobro kao ja“.

S druge strane kada vidimo da neka promjena traje određeno vrijeme i da se ne povlači, to je najbolji signal da se događa nešto u čemu moramo sudjelovati, gdje moramo reagirati. Na kraju najvažnije je da se dijete osjeća prihvaćeno i voljeno.