Dok cijene nekretnina širom Bosne i Hercegovine divljaju, tjerajući mlade obitelji u dužničko ropstvo na tri desetljea, javnost i struka uglavnom prstom upiru u zakone ponude i potražnje. Međutim, suština problema mogla bi ležati u duboko pogrešnom i ekonomski neodrživom modelu upravljanja lokalnih zajednica, koje građevinsko zemljište tretiraju kao "brzu zaradu".
Na ovaj problem oštro je ukazao izvršni direktor za podršku u poslovanju Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Toni Vukadin, ponudivši potpuno drugačiju perspektivu na stambenu krizu koja direktno utiče na pad nataliteta i masovni odlazak mladih iz zemlje.
Pare nestanu za godinu
Kako ističe, građevinsko zemljište je neobnovljivi javni resurs koji se može prodati samo jednom. Trenutni model većine lokalnih zajednica u BiH dugoročno je osuđen na propast.
"Kada općina proda atraktivnu parcelu, ona taj kapitalni priliv u pravilu ubaci u tekući budžet i potroši ga u roku od jedne fiskalne godine, često na operativne troškove administracije. Pare nestanu za dvanaest mjeseci, a općina trajno ostaje bez svog prostora i bez ikakvih dugoročnih prihoda od te zemlje", upozorava Vukadin.
On postavlja ključno pitanje koje lokalni moćnici uporno guraju pod tepih: Što ćemo raditi za pet ili deset godina, kada te ledine i placeve potpuno potrošimo? Kako će se tada puniti općinski budžeti i od čega će se održavati putevi i infrastruktura?
"Lokalna vlast se ponaša kao obični prodavač nekretnina koji krpi tekuće rupe, umjesto da vodi dugoročnu stambenu i razvojnu politiku", navodi on.
Kao suprotnost bh. realnosti navodi primjer Beča, gdje se zemljište ne koristi za punjenje budžeta kroz rasprodaju djedovine, već kao poluga za razvoj i trajni izvor prihoda.
Umjesto bjesomučne prodaje privatnim investitorima, predlažu se konkretni modeli.
Dodjela zemljišta uz striktan pravni ugovor, prema kojem postotak izgrađenih stanova mora biti ustupljen lokalnoj zajednici ili prodat po unaprijed ograničenoj, neprofitnoj cijeni za mlade obitelji koje nemaju riješeno stambeno pitanje.
Umjesto brze rasprodaje imovine, općine bi same mogle ulaziti u projekte gradnje. Na taj način građani dobijaju krov nad glavom pod normalnim uslovima, a općina trajno ostaje vlasnik imovine i osigurava stabilan, desetljetni priljev novca u budžet za generacije koje dolaze.
Poruka lokalnim vlastima je jasna - sustav se mora transformisati iz temelja.
"Ekonomski patriotizam na lokalnom nivou se ne dokazuje tako da se raskući općinska imovina radi prividnog mira u budžetu. Dokle god lokalne vlasti tretiraju građevinsko zemljište kao ekskluzivni izvor brze i jednokratne zarade, stanovi će za naš narod biti luksuz, a mladi će pakirati kofere", zaključuje Vukadin.
