Travanj 14, 2024

Priča iz Hercegovine: Donijeli je na planinu kao bebu, danas pravi vrhunski sir i završava strojarstvo

Izbila je ekipa Večernjeg lista BiH na planine sjeverozapada Hercegovine u vrijeme kada posljednje planinke i planištari imaju puno posla. U Gornjim Barama podno Čvrsnice u općini Posušje farmu obitelji Čuljak-Mujić pronašli smo zahvaljujući susretljivom Mili Banožiću koji u Austriji zarađenu mirovinu uživa u rodnom kraju.

Dok se svojim terencem probijao kroz kišama izlokani kamenjar, Mile veli: Najveća prodaja u rujnu - Tom se obitelji cijeli Gradac ponosi, toliko su vrijedni i uzorni da svakome mogu biti primjer. Kad smo sagledali što, kako i koliko rade, zaključili smo da može i cijeli Široki Brijeg. Ne pretjerujemo, vidjeli smo, razgovarali, ostali iznenađeni nekim činjenicama, a prva od njih bila je kad nas je glava obitelji Mirko u žurbi uputio na Kristianu. Pomislili smo da je to neka starija dama, a na naše iznenađenje iz kuće je izišla mlada djevojka, kasnije doznadosmo, studentica pete godine strojarstva u Mostaru.

- Mi smo došli ovdje 1998. godine. Na planinu sam stigla kada sam imala tri mjeseca. Ja sam najstarije dijete, rođena sam krajem četvrtog mjeseca, izveli su me u sedmom, a roditelji su na planinu izišli u šestom mjesecu. Od tada smo svako ljeto ovdje bili, nikada nije bilo da smo otišli na more, ovdje se bilo i radilo. Poslije mene rođena su dva brata i mlađa sestra, svi smo ovdje odrastali. Izlazili smo početkom lipnja kad nastava dođe kraju tako da svi možemo ovdje biti, zajedno raditi - kaže Kristiana o svom i životu svoje obitelji na planini, pa na upit što sve radi nastavlja: - Mužnja mlijeka i proizvodnja sira, kravljeg i ovčjeg. Baš kad je srce ljeta, mjesec srpanj, bude pola ovčjeg, pola kravljeg mlijeka, sada se ovce ne muzu, zasušile su pa bude samo kravlji jesenski sir, to nam ostaje za Božića, za prodaju. Ovaj što smo preko ljeta kupili već je prodan - govori nam Kristiana i objašnjava nam i proces spravljanja sira.

- Ima više načina, mi uglavnom kuhamo mlijeko, malo radi kajmaka, da možemo skupiti i napraviti maslo, a i dobro je da malo bakterija iziđe iz mlijeka da se sir ne pravi odmah od sirovog. Mlijeko se ugrije do 70 stupnjeva pa se pusti da se prirodno hladi. Primjerice, što se uvečer pomuze, skuha se do određene temperature, skine se, ujutro se ohladi, pokupi se kajmak i zasiri se. Prije se pravilo domaće sirište, mi ga sad koristimo u prahu, iz Zagreba naručimo, ne treba toga puno. Ujutro se pokupi kajmak, ali mlijeko se ne smije hladno siriti, ponovno se grije da se umlači otprilike do 35 stupnjeva, zasiri se, promiješa i pusti da se samo stvrdne, kad sirutka iziđe na vrh, promiješa se i cijedi. Kad se ocijedi sirutka u loncu, onda se stavlja u krpu i pod kamen, stisne se dobro da sve iziđe iz njega. Kad se to završi, onda se stavlja sir u "baturinu", to je veća mješina napravljena za prvo soljenje sira, prije odlaganja u mješinu za sušenje. Sir izrezan na komade stavlja se i soli. Tu sir stoji dok se ne vidi da se može napuniti mješina, otprilike tjedan dana. Onda se napuni druga mješina koja je za sušenja, tu se soli i dobro zbija i sve tako dok se mješina ne napuni i poveže. Kad se to završi, mješina ide u mlikar, taj prostor je hladniji nego druge prostorije, napravljena je za sir pa je i klima ugodna. Tu sir treba stajati najmanje dva mjeseca. Međutim, u nas sir ne može dočekati ni dva mjeseca, ljudi dođu, traže… Najveća je prodaja u rujnu. Kupaca ima sa svih strana, najviše onih koji nas znaju - Široki i okolica, pa Mostar, Posušje, pročuje se dobar sir. Ja sam počela musti ručno i dan-danas isto muzem, kad sam bila treći razred osnovne, deset godina - kaže za portal Večernjeg lista BiH Kristiana.

Brže bez muzilice 

Muzem samo krave, nisam ovce, to radi otac. Svatko ima svoj posao. Ovoga smo ljeta imali otprilike 500 svojih ovaca, desetak krava, ima tu posla. Imamo muzilicu za krave, ali nismo je nosili na planinu, štala nam je mala, ima puno grla pa nema prostora. Nemamo još struje u štali, a treba dovesti i vodu, pa smo shvatili kako nam je brže pomusti ručno, nego muzilicom. Mi djeca sve smo naučila raditi - od mužnje do vožnje traktora - uz osmijeh konstatira Kristiana ističući da je nije sramota reći što radi. Glava obitelji otac Mirko uz mužnju ovaca obavlja i sve teže poslove, majka Ankica zadužena je za cjelodnevno čuvanje ovaca, uz Kristianu, brat Antonio studira elektrotehniku u Splitu, treća je godina, sestra Antonia je srednjoškolka i ljeti čuva kuću u Gracu, brat Kristian je elektrotehničar i trenutačno radi u Austriji, a slobodne dane koristi kada je obitelji potrebna pomoć, a uz njih je i tetka Silvana. Međutim, na upit o budućnosti ove farme Mirko kaže: - Ja sam djecu savjetovao da završe škole. Nije to zbog posla od kojega živimo, nego zbog činjenice da nemamo prostora za širenje. Većina ljudi nas podržava, ali ima i zavidnih. Uglavnom, djeca su odgojena da sve znaju raditi - kaže Mirko Čuljak, vlasnik farme Čuljak-Mujić.

/ vecernji.ba

Stolac.co - Video galerija