Krumpir je desetljećima bio sinonim za jeftinu i dostupnu hranu. Danas, u jeku inflacije i poremećaja u poljoprivrednoj proizvodnji, postao je još jedan pokazatelj dubokih nelogičnosti na hrvatskom tržištu hrane. Iako proizvođači prodaju krumpir po cijenama koje jedva pokrivaju troškove, krajnji potrošači u trgovinama plaćaju ga višestruko skuplje. Prema podacima s veletržnica i izjavama proizvođača, veleprodajna cijena krumpira tijekom 2024. i 2025. godine najčešće se kretala između 0,17 i 0,25 eura po kilogramu, ovisno o sezoni, sorti i kvaliteti. U isto vrijeme, maloprodajne cijene u trgovinama uglavnom su bile od jedan do dva eura, ovisno o akcijama.
Na konkretnom primjeru razlika postaje jasna: proizvođač prodaje krumpir veletrgovcu po 0,20 eura za kilogram, da bi se taj isti krumpir u trgovinama ili na tržnicama prodavao krajnjem kupcu po 2 eura za kilogram. Razlika u cijeni je ogromna, što znači da je maloprodajna cijena, koju plaćaju krajnji potrošači, čak deset puta viša od otkupne, koju dobiju proizvođači.
Ako se uzme u obzir da veliki trgovački lanci dnevno prodaju i nekoliko tona krumpira, dolazi se do značajnih iznosa. Na prodaji tisuću kilograma, bruto razlika između otkupne i prodajne cijene iznosi 10 tisuća eura dnevno. Čak i kad se odbiju troškovi logistike, skladištenja i otpisa, ostaje prostor za smanjenje marži i niže cijene, ali trgovci to očito ne žele.
– Nama se često govori da je razlika opravdana troškovima, ali brojke pokazuju da netko u lancu uzima puno više nego što je realno. Mi za tako nisku otkupnu cijenu ne možemo ulagati u navodnjavanje, zaštitu, skladištenje krumpira i radnu snagu – kaže Mirijan Dodlek, proizvođač krumpira.
Pad domaće proizvodnje
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska iz godine u godinu smanjuje površine pod krumpirom. Klimatske promjene, rast cijena repromaterijala i nesiguran plasman dodatno obeshrabruju proizvođače. Od više od 10 tisuća zasađenih hektara krumpira prije petnaestak godina, danas je proizvodnja prepolovljena. Na hrvatskim poljima uzgaja se manje od 5000 hektara krumpira, uglavnom u Međimurju.
Crni dani za hrvatske proizvođače krumpira počeli su nakon 2020. godine, kad je Europska unija zabranila sredstvo protiv klijanja gomolja – Tuberitte, koje se masovno koristilo u skladištima. Tada su mnogi odustali od proizvodnje jer nisu imali dovoljno sredstava za nova skladišta, koja su zahtijevala posebnu ventilaciju i drugu opremu koja je za Europsku komisiju bila ekološki prihvatljiva.
Trend odustajanja od proizvodnje krumpira nastavlja se i u ovoj godini, pa će se ovog proljeća, po riječima Marijana Dodleka, koji je ujedno i predsjednik Udruge proizvođača krumpira, zasaditi i do 20 posto manje površina.
Posljedica je toga sve veći uvoz krumpira, najčešće iz zapadnoeuropskih zemalja, koji ulazi na tržište po relativno niskim cijenama, no do potrošača dolazi znatno skuplji. Ekonomisti upozoravaju na to da se upravo kod uvozne robe najčešće „gubi“ transparentnost formiranja cijene.
Trgovačke marže
Trgovci, s druge strane, tvrde da se marže često pogrešno interpretiraju. Navode troškove energije, rada, transporta i kvarljive robe, što sve moraju uračunati u kalkulaciju maloprodajne cijene koju plaćaju krajnji potrošači.
– Krumpir se mora skladištiti u kontroliranim uvjetima, dio robe se baca, a akcijske cijene dodatno smanjuju prosjek – objašnjavaju iz jednog trgovačkog lanca. No činjenica je da se većina krumpira prodaje upravo tijekom akcija, što otvara pitanje jesu li redovne cijene realne ili umjetno napuhane kako bi popusti izgledali veći.
Za potrošače takve razlike znače samo jedno – skuplju potrošačku košaricu.
– Kad vidim da je krumpir euro i pol po kilogramu, samo se okrenem i odem. To više nije normalno. Nekad smo krumpir kupovali bez razmišljanja, a danas moraš gledati je li na akciji – kaže nam umirovljenica koju smo zatekli pokraj štanda s povrćem u jednom trgovačkom centru.
Krumpir je samo jedan primjer šireg problema u hrvatskom prehrambenom lancu: slabi proizvođači, snažni trgovci i potrošači koji u konačnici plaćaju previsoku cijenu.
Bez veće transparentnosti cijena, jačanja domaće proizvodnje i učinkovitijeg nadzora tržišta, krumpir bi mogao ostati simbol paradoksa u kojem osnovna namirnica postaje luksuz.
Potrošači na gubitku
Upravo je jaz između proizvođačkih i potrošačkih cijena, uz dodatni pritisak klimatskih ekstrema, posljednjih godina prebacio pitanje proizvodnje krumpira iz tržišne u političku sferu. Dok proizvođači upozoravaju na to da bez stabilne i dugoročne potpore ne mogu opstati, država sve češće intervenira kako bi spriječila daljnji pad domaće proizvodnje i odustajanje poljoprivrednika od te kulture. Jedna od ključnih tema postala je financijska pomoć proizvođačima pogođenima ekstremnim vremenskim uvjetima, osobito sušom koja je obilježila 2025. godinu.
Na sastanku s proizvođačima krumpira ministar poljoprivrede David Vlajčić obećao je snažnu financijsku potporu poljoprivrednicima iz tog sektora koji su 2025. godine bili pogođeni katastrofalnom sušom. Potpora se ostvaruje uz pomoć Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2027., dosad je isplaćeno više od 48 milijuna eura za gotovo 10 tisuća korisnika, a ukupna visina petogodišnje potpore iznosi 70,2 milijuna eura.
Dodatna pomoć osigurana je kroz Mjeru 23, u okviru koje je u 2025. godini isplaćeno 44,8 milijuna eura za 12.432 poljoprivrednika s evidentiranim štetama od suše. Posebnim odlukama Vlade RH osigurana su i dodatna sredstva za poljoprivredna gospodarstva koja prije nisu bila obuhvaćena potporama. Ulaganja u otpornost poljoprivrede nastavljaju se i sustavima javnog navodnjavanja, za koje je dosad ugovoreno ukupno pet projekata u vrijednosti od ukupno 62,8 milijuna eura.
No, i uz desetke milijuna eura javnog novca koji se slijevaju u sektor, ostaje ključno pitanje kako se te mjere reflektiraju na tržište i krajnju cijenu za potrošače. Financijska pomoć ublažava posljedice suše i pomaže proizvođačima da prežive proizvodnu godinu, ali ne uklanja sezonske zakonitosti ponude i potražnje. Upravo zato, s prijelazom u novu godinu, fokus se s potpora ponovno prebacuje na tržište i na cijene koje će građani plaćati na policama trgovina i tržnicama.
Čekaju nas poskupljenja
Nakon završetka blagdanske sezone, tržište krumpira tradicionalno ulazi u razdoblje smanjene ponude, što redovito dovodi do rasta cijena. Razlog je kombinacija iscrpljenih zaliha domaćeg krumpira, većih troškova skladištenja te povećanog oslanjanja na uvoz. Međutim, kako doznajemo, u zapadnoeuropskim zemljama, tradicionalnim proizvođačima krumpira, još uvijek ima tržišnih viškova, koji će se zasigurno sljedećih mjeseci prelijevati na naše tržište. No što će biti kad se i te zalihe iscrpe, teško je prognozirati. Prema analizama tržišnih trendova i cijenama zabilježenima u prethodnim godinama, maksimalna maloprodajna cijena krumpira izvan promotivnih akcija u prvoj polovini godine mogla bi dosegnuti između 2,50 i 3 eura po kilogramu, osobito u većim gradovima i u turističkim područjima.
U slučaju dodatnih poremećaja, poput slabijeg uroda u EU-u, rasta cijena energije ili problema u uvozu, kratkotrajni skokovi cijena krumpira iznad tri eura po kilogramu ne mogu se isključiti, upozoravaju agroekonomski analitičari.
Primjer krumpira jasno pokazuje kako se poremećaji u proizvodnji, klimatske promjene i neuređeno tržište izravno odražavaju na cijene hrane. Dok se otkupne cijene za proizvođače kreću na minimalnoj razini koje često ne pokrivaju ni osnovne troškove, maloprodajne cijene bilježe snažan rast. Državne potpore u tom kontekstu imaju važnu stabilizacijsku ulogu za opstanak domaćih proizvođača, ali ne utječu izravno na način formiranja cijena na tržištu. Bez promjena u regulaciji tržišta, veće transparentnosti trgovačkih marži i sustavnog jačanja domaće proizvodnje, očekivanja o stabilnijim cijenama ostaju ograničena. U takvim okolnostima krumpir više nije samo pitanje poljoprivrede proizvodnje, nego pokazatelj učinkovitosti državne prehrambene politike.
