Banku nemaju, nemaju ni trafiku ni restoran, fabrike i poduzeća su davno ugašena, vrlo često nemaju ni čistu vodu pa i danas je nose u bidonima. Dječje igralište je pusto, a kafana poluprazna. U Berkovićima kao da je život stao. Na sreću imaju plodnu zemlju, čestite i vrijedne ljude no i njih je sve manje.
''Ja kada sam radio ovdje u školi u Berkovićima imali smo 450 učenika, a danas je palo ispod 200 - što govori da narod odlazi i da se ne vraća, a odlazi zato što mu ovdje nije dobro'', kazao je Milenko Kojović, prosvjetni radnik u penziji.
''Smrtnost je u Berkovićima u odnosu na priraštaj 1:100. Mladi ljudi odlaze'', kaže Dušan Đurica, predsjednik Udruženja penzionera u Berkovićima.
Ovo je Ljiljana, uskoro će postati magistar farmacije. Berkoviće voli iznad svega, vratila bi se ali ne zna šta bi radila jer jedina apoteka u ovoj općini ima dovoljno radnika, a lijekova često zafali.
''Nisam željela ostati u Mostaru, ovdje je moje mjesto i željela bih nekako da ostanem ovdje baš u toj apoteci ili, Bože zdravlja, ako se jednog dana otvori neka privatna apoteka, neka velika apoteka. Ovdje sam išla na praksu, bilo mi je stvarno lijepo, ali ne znam šta će biti sa tom apotekom, da li će Berkovići postojati za nekoliko godina'' zabrinuta je studentica farmacije, Ljiljana Antunović.
Berkovići ne pamte veća ulaganja, zadnji je čas, kažu to Dabrani, ne žale se mnogo na lokalne vlasti, voljeli bi da ih republičke pogledaju.
''Kada bi nabrajao šta sve fali dugo bi to trajalo'', iskren je Dušan Đurica, predsjednik Udruženja penzionera u Berkovićima.
''Fali dosta toga, prvenstveno osnovne stvari fale, evo kao što ste spomenuli trafika, banka, mi moramo bilo šta da je da odemo do Stoca, do Bileće do Trebinja, Mostara'', kaže Ljiljana Antunović, student farmacije.
Fale i bolji putevi do komšijskih općina. Onaj prema Stocu se sređuje ovih dana.
