Svibanj 26, 2024

U zadnjih 50 godina SAD zaradio 250 puta manje nego što iznosi ukupni američki dug

Američke državne obveze su u 2022. dosegle rekordnih 172 trilijuna dolara, što je nevjerojatnih 515,659 dolara po stanovniku. No, ono što je još luđe od toga, je činjenica da američki trgovinski viškovi od 1970. godine iznose 707 milijardi dolara ili 2,122 dolara po Amerikancu. Dakle, ovim tempom - pod (nemogućim) uvjetom dodatnog nezaduživanja, uz napomenu da taj dug eksponencijalno ubrzava - bi svakom građaninu SAD-a trebalo 245 godina da povrate svoje dugove.

I sad, logično se zapitati: Kako Amerika već odavno nije bankrotirala?

Pa, sve je počelo američkim ukidanjem globalnog sustava dizajniranog u srpnju 1944. u Bretton Woodsu, također nazvanog po tom gradu. Riječ je o mehanizmu koji je osiguravao tržište za kapital i dobra koje je Amerika stvarala, ali ih nije mogla sama apsorbirati i koji je ujedno dizao iz pepela razorenu Europu i Japan. Bio je to globalni sistem recikliranja američkih viškova koji je osiguravao svjetsku ekonomsku ravnotežu i tako sprječavao depresije poput one iz 1928. godine.

Naravno, taj je sustav, osim osiguravanja svjetskog ekonomskog rasta, osiguravao i hegemoniju Amerike i dolara.

No, 1971. Amerika više nije bila zemlja viška nego je postala zemljom manjka. To je bio rezultat rastućih troškova Vijetnamskog rata, potražnje za blagajničkim zapisima i domaćih socijalnih programa koji su pretvorili SAD u naciju s deficitom. Povećane količine dolara na globalnom tržištu dovele su do inflatornih pritisaka i političkih turbulencija, a mnoge države, zabrinute oko stabilnosti dolara, počele su mijenjati dolarske rezerve u zlato.

Sve ovo je, u konačnici, rezultiralo onim što je trebalo biti privremena odluka predsjednika Nixona da dolar više neće biti konvertibilan u zlato, što je dovelo do kraja ere Bretton Woodsa i početka sistema promjenjivih tečajeva koji postoje danas. Tada je počela, kako se nedvosmisleno izrazio legendarni predsjednik FED-a Paul Volcker “kontrolirana dezintegracija svjetske ekonomije”. Američka se ekonomska politika okrenula za 180 stupnjeva: umjesto da pokuša reducirati svoj dvostruki (trgovinski i proračunski) deficit, američki politički vrh je odlučio da će ga i dalje povećavati.

Tko će to financirati? Ostatak svijeta!

Kako? Stalnim transferom kapitala iz zemalja s viškom u SAD!

Tako je planetarni disbalans pretvoren u financijski balans, kojim se 70 posto globalnih profita transferira u SAD, u obliku rijeke kapitala koja nezaustavljivo utječe u Wall Street. Ta se rijeka tu pretvara u investicije, dionice, derivate te stare i nove oblike kreditiranja. To je novi globalni sustav u okviru kojega raste financijalizacija i u kojem trijumfiraju pohlepa, deregulacija i toksični financijski “proizvodi”.

Situacija u kojoj su se tada našli američki kreditori može se objasniti paralelom: Ako banci duguješ tisuće to je tvoj problem, ako joj duguješ milijune to je njen problem. Na sličan način je, očito, razmišljao i Nixonov ministar financija John Connaly koji tada je europske je lidere o novoj američkoj politici izvijestio riječima: Dolar jest naša valuta, ali je vaš problem. No, bitna je razlika da iza banaka stoje njihove centralne banke dok iza zapadnih proizvođača viškova ne stoji nitko.

Osim toga, obični dužnici problem u koji dovode banku svojim velikim dugom koriste kao pregovaračku poziciju za reprogramiranje ili djelomični otpis svojih dugova. Amerika nije od svojih kreditora tražila ništa; samo ih je izvijestila o novoj situaciji. Cijena nafte će narednih godina u Europi i Japanu rasti brže nego u SAD i američke će kamate na obveznice biti veće, što će rijeku viška kapitala usmjeriti prema Wall Streetu.

Naravno, uz dominaciju u energetskom sektoru i neupitnu geostratešku moć, status dolara kao rezervne valute bio je još jedan od faktora koji je Americi omogućio da ostane glavni reciklator viškova usprkos svojem dvostrukom deficitu. Naime, većina vrijednosnica i energenata je denominirana u američkoj valuti i zato je svi trebaju posjedovati, tako je uvijek održavajući snažnom.

Postoje četiri američke strategije za preusmjeravanje svjetskih viškova na Wall Street: dizanje cijena nafte (koje teže pogađa Europu i Japan nego SAD), dizanje američkih kamatnih stopa (koje privlače kapital), snižavanje američke cijene rada (koje taj rad automatski čini produktivnijim) i masovnu financijalizaciju kapitala (koja kratkoročno donosi veće prinose).

Ukratko, dok je dolar - ili bilo čiji drugi novac - svjetska rezervna valuta, SAD će nastaviti držati svijet u šaci.

/slobodnadalmacija.hr