Lipanj 14, 2024

Planištar Miro: Pješice s planine na jug idemo i nekoliko dana

Prastari običaj je da se koncem listopada i početkom studenoga, u narodu uobičajeno "za Dan mrtvih", s planina sjeverozapada Hercegovine prema jugu kreću stada ovaca koje su bile na "jeseništu". Pod "jeseništem" se podrazumijeva boravak ovaca na sezonskoj ispaši i tijekom listopada, dok se ljetnom ispašom smatra boravak do Svetog Mihovila (29. rujna).

Ovaca sve manje

Nekada su to bili pravi konvoji, jer bi silasci stada trajali po sedam i više dana. No, promjena načina života, urbanizacija i motorizacija učinile su svoje. Ovaca je sve manje, prometnice kuda su nekada putovala stada pretvorile su se u šorove, a o broju automobila da se i ne govori. To su i razlozi da se danas ovce prevoze uglavnom kamionima, samo rijetki poput Mire Banožića, planištara sa Svinjače, pješice zgoni stado s planine. Miro to može zahvaljujući podršci snahe Matije, koju nakon mirovine zarađene u Austriji ne napušta elan za poslom iz djetinjstva, te njezinih kolega iz HKUD "Hercegovac" Široki Brijeg – Domagoja Karačića, Ivana Baraća, Ivana Grbešića i Roberta - Robe Vuletića. Tu je i brat Mile, koji po potrebi u prvoj trećini puta ozlijeđene ili iznemogle ovce vozi u prikolici terenca. Ove jeseni za to, na veliko Mirino zadovoljstvo, nije bilo potrebe. Putovanje je trajalo dva dana, dok su se ovce lučile, treći dan. Sa Svinjače, općina Tomislavgrad, stado je krenulo u pet sati ujutro. Nakon prelaska prostranog polja putovanje je nastavljeno kroz šumu Mučinovac, iznad Svinjače, općina Posušje, slijedio je silazak na prometnicu Rakitno – Blidinje. Poslije dijela asfaltne rute put je vodio "priko Klanca" na Rosne poljane ili Rosulje. Slijedili su Crnački gozd, područje Širokog Brijega, pa Bandurica, zatim Crnački Dabio, Misirada, Prženuša, Rodina, Crnač, odakle su se goniči i stado spustili u Dobrkovića na konak. Naporan je to put za životinje jer cijelim putem pri temperaturi od 9 stupnjeva na polasku i ljetnih 24 veći dio rute za stoku nije bilo vode, što se posebice osjetilo na mladom tornjaku Šari koji je, naišavši na vodu, zalegao pred jednom od kuća u Crnču, pa je slijedila potraga. Drugo jutro stado i goniči iz Dobrkovića krenuli su preko Trna i Zavoznika na Čerigaj, zatim su slijedili Podglavica, Rasno, Kosmaj, Grljevići – područje Ljubuškog te Brljica, gdje su se ovce treće jutro lučile. Termin "lučenje" podrazumijeva da vlasnici ovaca koje zovu pobočari ili jednostavno ovčari iz stada izdvajaju svoje ovce i gone ih kućama.

Sedma godina

- Ovo je sedma godina kako pomažemo goniti ovce. Počelo je spontano, gospođa Matija, članica našeg društva, rekla je da sutra ne može doći na probu jer će goniti ovce. I mi smo joj se odlučili pridružiti. Sad smo veterani u ovom poslu, znamo kako reagirati kad naiđu auti, kad se ovce uplaše… Jest da smo puni prašine idući makadamom, ali u cjelini to je lijepo iskustvo - vele Domagoj Karačić i Ivan Barać, dok je vrsnom mladom gangašu Ivanu Grbešiću bilo prvo putovanje. Da ovce putuju, što se kaže na starinski način uz gangu, uz pomoć mladih kolega brinula se gospođa Matija. Premda umirovljenica, gazila je na čelu pred stadom, nizala tipično čobanske, primjerice: "Ovce moje, hajdete polako, za vama je čobanče nejako" ili Ovce moje, 'ko će vas čuvati, mene moji riješili udati"…, "Ovo nije kruh sa sedam, nego s deset kora", naglašava gospođa Matija.

D.Musa