Dok se bh. političke elite blago brinu o povećanju siromaštva naroda i žitelja koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini još manje se brinu oko demografskih kretanja.

Tako niti dan danas nemamo niti okvire podatke o tome koliko je bh. žitelja posljednjih sedam, osam godina napustilo našu zemlji iako je svima jasno da se dati o stotinama tisuća.

Tijekom 2021. godine nismo imali niti popis stanovništva koji bi dao jasniju sliku o trenutnom stanju u zemlji. Ono što pak ne mogu totalno skriti jesu podaci oko nataliteta i mortaliteta, a i oni pokazuju na totalnu katastrofu.

Nakon što smo u 2021. imali situaciju da je prirodni priraštaj svakog mjeseca bio u ‘debelom’ minusu, ista stvar se nastavila i tijekom 2022., iako se pandemija koronavirsua značajno smanjila i ne odnosi niti izbliza toliko žrtava kao što je to bili 2020. i 2021.

Tako podaci Federalnog zavoda za statistiku pokazuju kako smo u siječnju u ovom entitetu imali ukupno 871 rođenih, 1.944 umrlih što znači da je prirodni priraštaj bio -1.073. Katastrofalni pokazatelji se nastavljaju i tijekom veljače kada se bilježi 1.282 rođenih, 2.760 umrlih i prirodni priraštaj -2.760. Stvari se ne pomjeraju na bolje niti u ožujku kada smo imali 1.380 rođenih, 2.325 umrlih i prirodni priraštaj -945.

Prema tome, samo u tri mjeseca ove godine u Federaciji je prirodni priraštaj bio -4.778, a iz toga je više nego jasno kako sva tri konstitutivna naroda i drugi žitelji iz godine u godinu sve više i više izumiru.

Vrlo brzo ćemo doći u situaciju da će bilo kakva politika i pitanja koja muče ovu zemlju posljednjih 25 godina postati irelevantna jer ovdje neće biti više od milijun ljudi. Shodno kretanjima u BiH, u njoj će ostati umirovljenici i uhljebi. Svi oni koji žele pošteno živjeti od svog rada i svojoj djeci priuštiti mnogo bolju budućnost nego su je oni imali već su ili napustili BiH ili se za to ozbiljno pripremaju.

Bez osnovnih ljudskih sloboda, pravne, ekonomske i političke sigurnosti ova zemlja ne može računati da će se negativni trendovi uskoro barem zaustaviti, a onda i da se krene na bolje.

Međutim, do sada nije bilo političke volje za radikalne i temeljite reforme koje bi narodima i žiteljima ipak pokazale da se može drugačije, kako vrijedi ostati u vlastitoj zemlji i boriti se za bolju budućnosti. A kako sada stvari stoje, veliko je pitanje hoće li se bilo što promijeniti i nakon listopadskih izbora, naročiti ako vidimo da je politička kriza dosegla svoj zenit i to na pitanjima koje se u bh. društveno-političkom životi vrte već dvadesetak godine, a rješenja za njih još uvijek nema na vidiku.