Listopad 01, 2022

Hrabri dječak koji je pobijedio rak postao je prvašić

Hej, pa već sutra imam tjelesni, rekao je Andrijano dok je jednom rukom pokušavao prebaciti na leđa svoju prvu školsku torbu. Drugom je tražio dlan mame Mirsade, uzbuđene i sretne jer je Andrijano krenuo u prvi razred osnovne škole.

Nimalo prestrašen, s osmijehom od uha do uha, prelazio je zebru ispred zagrebačke osnovne škole na Žitnjaku. Ponio je i nogometnu loptu. Poslije nastave, rekao je, odmah će na igralište s novim prijateljima.

Već imam jednog prijatelja. Ante se zove, znam ga od prije – ponosno je rekao Andrijano za 24sata.hr, dječak koji je u svojih šest godina proživio ono što niti jedno dijete ne bi smjelo.

Isti ovaj dječak, koji je jučer trčkarao ispred razreda, još donedavno je bio vezan za bolnički krevet. U julu 2020. godine dijagnosticirana mu je leukemija, zbog koje je morao proći pet ciklusa kemoterapije. Tijelo mu je toliko oslabjelo da gotovo nije mogao hodati. Dva je mjeseca proveo u bolnici, a onda je ovaj maleni borac zaraznog osmijeha uspio pobijediti bolest. No umjesto da ga puste doma, porodici, dvije je godine morao provesti odvojen od njih.

Ono što je Andrijano tad nazivao domom bila je potleušica na smetljištu. Bez struje, vode, sanitarnog čvora…

 

Mjesto na kojem od zime, kroz ceradu umjesto krova, zebe srce, gdje je i voštana svijeća bila luksuz. Iako se mama Mirsada trudila prostor održavati čistim, to nikako nisu bili povoljni uvjeti za onkološkog bolesnika, pa je morao biti smješten u Dom za nezbrinutu djecu. Najvoljeniji dječak na svijetu sanjao je o tome da ga u krevet, umjesto ruku teta iz doma, ušuška njegova mama. Onda mu se san ostvario. Nakon objave priče prikupljeno je dovoljno sredstava da se presele u podstanarski stan, a ubrzo se javio i donator koji im je kupio kuću. Na samo pet minuta od nove kuće, krupnim je crnim očima upijao sve što se oko njega događalo. Iako sam nije htio priznati, mama Mirsada je, kad su se zatvorila vrata učionice, rekla da je prethodnu noć bio zabrinut.

Kako ću ja u školu kad ništa ne znam? Znam samo napisati ‘Andrijano’, a i to mi mora neko pomoći, ne znam kako ide ono slovo. Je l’ se okrene ovako ili ovako. Pa je prstima pokazivao slovo N, toliko smo se smijali – prepričala je Mirsada.

Uz ohrabrenje starije braće i sestre da će sve naučiti, da će mu oni pomoći u gradivu, ipak je odlučio da je nevažno kako će i šta će. Važno je samo da bude u istoj smjeni kao najstariji brat.

– Glupo mi je što ne može sa mnom. Moj je razred dolje, njegov gore, jer je on, znaš, veći je, razumiješ – objašnjavao je.

Ne mogu prvašići i osmaši u isti razred, ali brzo se snašao. Smjestio se u srednjem redu s Antom, izvadio na sto sve knjige koje je ponio, iako je tek prvi dan. Htio je pokazati da sve ima, da učiteljica vidi kako je došao spreman.

Ovo ti je Barcelona, vidiš – pokazao je logo svog omiljenog nogometnoga kluba na školskoj torbi.

Na pitanje hoće li zbog toga biti najveća faca u razredu, s osmijehom nam je rekao da je on ionako već faca.

Kako to obično bude, kad zazvoni zvono za početak prvog školskog sata, prvi put u životu njihovih mališana, pod većim je pritiskom ipak – mama.

Toliko mi je drago. Ja ne mogu vama riječima opisati, ja sam Boga dragog molila za ovaj trenutak. Samo da ozdravi, Bože, samo da ozdravi i da krene u školu – rekla je presretna mama Mirsada.

Njene su se želje ispunile. Nikad sretniji i zdraviji, Andrijano je krenuo u novu avanturu.

On je sad skoro u potpunosti zdrav. Ostaje sad jedan period kad se još mora paziti, ali najgore je, nadam se, konačno iza nas – govori Mirsada i sklanja glavu od naših pogleda. U uglovima očiju nakupilo se suza radosnica.
Moraš biti miran i moraš slušati što se govori, možeš se igrati u igraonici – ispričao je u jednom dahu kad je završilo upoznavanje s učiteljicom.
Sviđa mu se ovdje. Sve je šareno, ali ne onako kao u domu. Nekako je drukčije i veselije.

Nikad neće prestati zahvaljivati svima – rekla nam je Mirsada.
Njen se život iz temelja promijenio. Dogodile su joj se stvari koje, kaže, nije mogla ni zamisliti. Više nikad neće morati donositi vodu s pumpe, ulijevati je u plastične boce i umivati dijete na temperaturi ispod nule.

Trčao je s prijateljima od škole do igrališta, putem koji donedavno ne bi mogao ni prohodati. Potpuno se sam izborio protiv opake bolesti. Već zadihan, s loptom pod ramenom, bio je spreman za igru. Zaboravio je i na ono slovo N, i na suprotnu smjenu od starijeg brata, i hladni krevet u Nazorovoj 44…

Posljednje objavljeno

Iz stoca