Visoravan Belenići na jugu Hercegovine i lokva belenska koja nikad ne presušuje

Visoravan Belenići s obližnjim selima Kijev Do i Golubinac smještena je iznad špilje Vjetrenica u Općini Ravno. U ovoj kraškoj visoravni posljednjih 20-ak godina teme su bile povratak i obnova niskonaponske mreže koja je debelo kaskala za željama u Dubrovnik izbjeglog stanovništva.

Ovoga puta posve je druga tema područja Belenića koje jedino na jugu Hercegovine nije slalo stoku na ljetnu ispašu u sjevernohercegovačke planine.

Svi ostali, od Ivanice, preko Stoca i Čitluka do Gruda davali su stoku, uglavnom ovce, na ispašu. Zanimljivo je to pitanje jer je to značilo da je u tom gorskom području postojala voda, a vrela se nigdje ne spominju.

Društvo na pohodu pravio je Stanislav Vukorep iz Čapljine, marni istraživač juga Hercegovine.

Dakle, nije lako na Beleniće doći jer iz Zavale slijedi sedam kilometara uspona, nasreću, uski puteljak koji nam je ostao u sjećanju, proširen je i presvučen novim slojem asfalta.

Prolazimo Golubinac, odakle puca pogled na brda u nizu, prema Slanom. I to je Hercegovina, nepoznata i neistražena.

Kod ulaza je u sljedeće selo Kijev Do, tabla na kojoj stoji da je do Ivanice, dijela općine Ravno, iznad Dubrovnika, još 30 kilometara.

Uz put srećemo Marija Krečaka, zvanog Tigar, lovočuvara općine Ravno koji nas usmjerava prema kući Tomislava Prkuta, vrsnog pripovjedača koji jedini zna tajne tog područja. Nakon upoznavanja i kušanja belenićke rakije, domaćin kaže da je za velikih vrućina dobro popiti čašicu-dvije.

Kreće priča: ''Lokva belenska nikad u povijesti, koliko ja znam u što su mi generacije pričale, presušila nije. Nikada. Godine 1917., baba mi je pokojna priča, a Austrija je još bila, Prvi svjetski rat, domaćini iz kuća, a kako djeda nije bilo (bio je negdje na ratištu), išla je ona čistiti lokvu, pa su pljuskali danima. Pričala mi je kako se kada se stane na njezino dno, kako je kružno ozidana, ništa iznad nje ne vidi, osim neba, toliko je duboka'', konstatira gospodin Prkut te uz smijeh nastavlja:

''Mi djeca, mladići i djevojke iz ovih krajeva, smo smo se učili plivati u toj lokvi, nismo imali gdje drugo. Svežeš uže, bili su veliki skalini široki 2-2,5 metara, a bili su i mali skalini, i polako od skalina do skalina''.

Dalje naglašava: ''Lokva je u ta vremena bila spas, čak je stoka dolazila iz okolnih područja. Godine 1950., dok je bila suša, nije presušila. Ljudi su onda stali u obranu da zaštite svoju stoku. Ta lokva je napravljena na mjestu gdje uvijek dolazi neka podzemna voda. To su vjerojatno znali ljudi koji su je pravili, oni su ovo polje i napravili iznad te lokve, desno iznad bili su njihovi vinogradi u predjelu zvanom Mrke ploče. Kad najveći snijeg padne i kad je ovdje 60 centimetara, tamo se za dva dana otopi. Čim sunce grane, mrka stijena prima sunce i topi se snijeg'', dodaje.

Lokva je promjera približno 15 metara, prosječna dubina vode je oko 6 metara, a još gore ostanu dva i pol-tri metra. Sveukupno je duboka osam-devet metara.

''Sad u njoj ima dosta blata jer se to nije čistilo. Onda su iza rata neki ljudi držali stoku ovuda, došli, uzeli poluge i ćuskije, pa izvrnuli te stepenice kako bi se stoka sama pojila. Naša stoka je sama silazila stepenicama piti vodu, samo se konjima lijevala u kamenice da se po mokrim stepenicama ne bi okliznuli'', objašnjava gospodin Prkut.

Dodaje da u blizini u kišnijem dijelu godine, iza Čurčijinih kuća, teče potok koji puni bunare iskopane u podnožju. Iznad brda zvanog Jamski vrh nalazi se zdenac zvani Jama. To je prirodna udolina. U njoj je temperatura vode uvijek pet Celzijevih stupnjeva. Na jami su žene prale odjeću, a u sušnijem se dijelu godine čuvala kako sa strane ne bi dolazili ljudi i uzimali vodu.

''Gore iznad Lokve, na Drenovom potoku, koji također povremeno teče, nalaze se tri bunara. Na donjem i srednjem bunaru bila je stoka, samo bi oni u vremenu suše, kao sada, presušili. Na gornjem čiji je otvor uzak nalazila se čaša iz koje su prolaznici mogli zahvatiti vodu i napiti se. Svi iz iz iste čaše'', priča Prkut.

Poneseni pričom gospodina Prkuta, krenuli smo u obilazak Lokve i tih bunara. Lokva je dobrim dijelom zarasla u šikaru, ali djeluje zaista impresivno.

On navodi da je lokva djelo ilirskog plemena Beleni, koje je nekada nastanjivalo te prostore, po kojemu su i Belenići dobili ime.

Znatiželja nas je natjerala da vidimo jesu li bunari uz potok sada bez vode, presušili. Međutim, moglo je to opasno završiti. Novinarska znatiželja tjerala nas je da siđemo niz rivinu, dva-tri metra kamenjara i šikare, te pogledamo ima li vode u bunaru.

Naš vodič Tomo i istraživač Vukorep, koji su sjedili naprijed, konstatirali su da je nešto 'šmugnulo' u gustu grabovinu. Izašli smo iz vozila, čuli osipanje kamenja, a potom i glasanje. Pomislio sam da je lisica, možda čagalj ili vuk. Čim je slaganje postalo za nekoliko oktava jače, Tomo, koji je ostao u vozilu, poziva ''Ulazite, ulazite''. Teška sam srca prelomio između poziva i znatiželje i vratio se u auto.

''Pa zar ne čujete da je to medvjed? Uplašili smo ga, ili je bio na pojilu, ili je nešto jeo'', navodi Tomo.

Znam da se govorilo kako na tom području ima medvjeda, međutim, kako smo maločas prošli kraj gatera s divljim svinjama, nisam ni pomišljao da bi se tuda moglo šetati, dok Tomo nastavlja:

'' Služio sam vojsku na albanskoj granici, u nekoliko navrata, gledajući s karaule, bio sam svjedok sukoba medvjeda i pasa koji su čuvali ovce. Isto se ovako glasao kao i sada, bacajući kamenje na pse''.

Znatiželja, očito, ima svoje granice. Prolazeći ponovno kraj lokve, pitasmo se: ''Ako su zahvaljujući njoj tu ljetovale ovce, zašto danas, kad ovaca nema, ne bi mogli i medvjedi?''.

Tako i otkrismo tajnu naseljavanja medvjeda na ovo i okolna područja, sve do mora.

D.Musa

Posljednje objavljeno

Iz stoca