Kolovoz 14, 2022

Prisutnost Caritasa u BiH jamac je da nismo sami te da nas drugi vide i čuju

Službujući već više od 11 godina na čelu vrhbosanskoga Caritasa, vlč. Šimić postao je jedno od njegovih zaštitnih lica, ali i čovjek koji zasigurno ima puno toga kazati na temu karitativnoga rada. Na ovo je mjesto imenovan nakon završena poslijediplomskoga studija iz područja socijalne etike, koga je od 2004. od 2010. pohađao u Innsbrucku i Grazu gdje je bio i pastoralno angažiran.

Inače, rođen je 19. listopada 1974. u župi Zgošća - Kakanj. Put svećeničkoga zvanja odveo ga je u sjemenište u Zadar, odnosno Pazin gdje je završio Klasičnu gimnaziju da bi teološki studij pohađao u Bolu na Braču i Sarajevu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1999. u Sarajevu. Prije odlaska na poslijediplomski studij službovao je kao župni vikar u Živinicama i Oštroj Luci-Boku te kao župnik u Ceru. S njim smo razgovarali u ozračju Nedjelje Caritasa u BiH koja se proslavlja na Treću nedjelju došašća.

Poštovani, na svetkovinu Krista Kralja, 21. studenoga, u sarajevskoj je prvostolnici proslavljena 90. obljetnica utemeljenja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Koje bismo povijesne nadnevke u tom vremenskom hodu trebali izdvojiti?

Caritas Vrhbosanske nadbiskupije nije moguće odvojiti od njegova utemeljitelja, nadbiskupa dr. Ivana Ev. Šarića koji je, sada već davne 1931., imao viziju i želju - a koju je pretočio u stvarnost osnivanjem ovog Caritasa - potaknuti konkretno karitativno djelovanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Stoga će 22. studenoga 1931. ostati zapamćen kao dan kada je počela organizirana briga i skrb za siromašne na području Sarajeva, drugih gradova i mjesta te u konačnici na području cijele Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskupu Šariću Crkva Vrhbosanska itekako je zahvalna jer je znao prepoznati trenutak u povijesti sveopće Crkve kao i Crkve u Hrvata čime je ovaj Caritas najstariji Caritas na hrvatskom govornom području.

Kako se Crkva u Vrhbosni susretala s različitim izazovima, tako je i Caritas bio suočen s velikim poteškoćama u svom djelovanju. Drugi svjetski rat te diktatura komunista iza njega značili su bolne nevolje i nedaće i u Caritasovu radu te je on u konačnici bio i zabranjen. Kontinuitet Caritasa održan je samo zahvaljujući djelovanju župnika koji su i dalje skrbili za potrebne. Tek slomom komunističke diktature i dolaskom mlade demokracije na ovo područje, otpočinje i novo razdoblje u životu Caritasa. Prvim ravnateljem, nakon svih povijesnih vjetrometina, imenovan je u kolovozu 1990. vlč. Pavo Šekerija što je značilo novi početak u radu Caritasa koga ubrzo čekaju nova iskušenja jer dolazi do ratnih sukoba. U međuvremenu Caritas Vrhbosanske nadbiskupije vodilo je nekoliko svećenika ove nadbiskupije uz pomoć zamjenika te upravnih tijela, i davalo obol životu i radu ove Šarićeve ustanove.

Sv. misom u sarajevskoj prvostolnici povodom 90 godina Caritasa, obilježen je početak obljetnice koja će biti ispunjena različitim sadržajima tijekom ove i sljedeće godine, a sve bi trebalo biti okončano svečanom akademijom na jesen 2022. ukoliko to dopuste okolnosti.

Na što je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije ponajviše stavljao naglasak?

Ovisno o vremenu djelovanja, odnosno o izazovima s kojima se suočavao, Caritas je planirao i provodio karitativne akcije i u skladu s potrebama u danom trenutku organizirao projekte kojima je dopirao do potrebnih.

Ukoliko se kratko vratimo u povijest, onda je to na početku bila jednostavno briga za siromašne i gladne koji su nadbiskupu Šariću bili na srcu, te je stoga i odredio prikupljanje milostinje po župama koja bi se usmjerila za potrebne u krajevima gdje je to bilo najnužnije. Drugi svjetski rat donio je dosta patnje i nevolja te je onemogućio organiziranu brigu za stradalnike. Pojedinci unutar Crkve, kako klerici, tako i laici, spašavali su ljudske živote i oni će ostati pravednicima unatoč zlu koje se bilo nadvilo nad cjelokupno čovječanstvo. Razdoblje iza rata značilo je, prije svega, brigu župnika za siromašne budući da komunistički diktatori i njihovi podanici nisu dopuštali nikakav karitativni rad.

Zadnji rat u BiH, od 1991. do 1995., značio je i nova iskušenja za Caritas koji je, kad pogledamo iz današnje perspektive, kvalitetno odgovorio na bol, jad i očaj koji je zadesio ovdašnje stanovništvo. Pomoć se, zahvaljujući Caritasu, dopremala preko Republike Hrvatske do najnepristupačnijih i ugroženih krajeva, a na poseban način to su mogli osjetiti stanovnici opkoljena Sarajeva.

Caritas danas funkcionira kao moderno ustrojena crkvena institucija koja ima svoja prava i obveze, kako na crkvenom, tako i na civilnom području. Upravna tijela usmjeruju i nadziru rad Caritasa te daju nove impulse za bolje karitativno djelovanje. Pučka kuhinja, predškolska ustanova, studentski dom, briga za stare i nemoćne, neki su od ključnih projekata ovog Caritasa. Tomu svakako treba dodati i druge manje vidljive projekte poput brige za romsku populaciju, skrbi za bolesnu djecu te svakodnevne brige za siromašne preko najrazličitijih oblika pomoći. Teško je pobrojati sve situacije i nevolje s kojima se tražitelji pomoći susreću te obraćaju Caritasu u nadi da će im moći pomoći u njihovoj potrebi.

Po čemu se ova institucija Katoličke Crkve razlikuje od drugih humanitarnih organizacija u ovoj zemlji?

Postoji nekoliko aspekata koji su ključni u životu Caritasa. Prvi utemeljitelj Caritasa sam je Isus koji iz ljubavi prema čovjeku poziva tog istog čovjeka na ljubav prema bližnjemu. Iz te božanske ljubavi izvire i naša potreba brinuti se za druge. Ne treba umanjivati vrijednost niti jedne humanitarne organizacije koja djeluje na našem području jer svaka u pravilu ima plemenitu zadaću pomoći ljudima. Međutim, Caritas je, prije svega, institucija Katoličke Crkve koja pred očima ima Isusa koji poziva na bezinteresnu ljubav prema potrebnomu. Caritas nije tzv. nevladina organizacija, kako mu neki i unutar Crkve tepaju, ciljajući valjda na njegovu odvojenost od političke vlasti. Caritas je nadasve slobodna i ideološki neovisna ustanova što ju čini jačom od svih drugih udruga ili organizacija podložnih različitim utjecajima. Djelatnici Caritasa odgajaju se u duhu zajedništva i spremnosti služiti potrebnima, iako su često i sami potrebni pomoći. Karitativci su spremni istrpjeti osude, prozivanja, kritike, nezahvalnost od onih kojima su pomogli te nastaviti dalje raditi. Karitativci će svoju snagu crpsti u Isusu koji je služio i pomagao drugima te ih tješio u njihovim patnjama.

Kada pogledamo unatrag, što zapravo Caritas znači čovjeku u BiH?

O ovomu bi svakako korisnici Caritasovih usluga mogli nešto više reći budući da imaju izravno iskustvo susreta s djelatnicima Caritasa koji nastoje u granicama odgovornosti i mogućnosti biti na raspolaganju te čuti potrebe onih koji nešto mole. Lijepo je, dakako, čuti svjedočanstva i zahvalnost ljudi koji su preživjeli zahvaljujući Caritasu ili im je Caritas u određenom trenutku pomogao na drugi način te su potom mogli samostalno funkcionirati. Plemstvo obvezuje! Po onomu što je ostalo zabilježeno, znamo da je uloga Caritasa, pogotovo u zadnjem ratu u BiH, bila neizmjerno važna i nasušno potrebna. Šteta je što zbog dnevnih političkih i društvenih razmirica u zemlji u kojoj živimo ta uloga nije dostatno vrjednovana. Vjerojatno će doći trenutak kada će čovjek biti iznad ideologije i kada ćemo shvatiti da je smisao življenja u zajedničkom dijeljenju svega što nam je Bog ostavio. Dok se to ne dogodi, a ako se i ne dogodi, Caritas će i dalje vršiti svoje poslanje, prije svega na području Vrhbosanske nadbiskupije, odnosno preko zacrtanih projekata za ljude u potrebi. Ne treba zaboraviti da je Caritas dio velike međunarodne obitelji Caritasa te da smo na taj način povezani s cijelim svijetom. Prisutnost Caritasa u BiH jamac je i da nismo sami te da nas drugi vide, čuju, osluškuju naše potrebe te na temelju njih djeluju i pomažu, na čemu smo im jako zahvalni.

Je li se, prema Vašem iskustvu, kod ovdašnjega čovjeka – u prvom redu katolika-Hrvata, a onda i svih ostalih, promijenila percepcija Caritasa: da je to institucija koja samo „daje“ humanitarnu pomoć?

Da bi došlo do promjene percepcije o primanju pomoći, potrebno je jako puno vremena koje traži i određene nove spoznaje. Caritas je, prije svega, pastoralna ustanova koja gleda cjelovitost osobe u njezinu dostojanstvu te joj tako i pristupa. Da bi to shvatili katolici, potrebno je i njima skrenuti pozornost da i oni mogu biti oni koji trebaju nešto darovati. I ovdje je važna uloga župnika u obrazovno-odgojnoj funkciji povjerenog im stada, a naravno i osoblja Caritasa koje raspolaže određenim mehanizmima koji pomažu bolje razumjeti potrebe ljudi. Upravo je osoblje Caritasa provodilo određene radionice koje su donijele kvalitetne plodove na temelju kojih je ustanovljeno nekoliko župnih Caritasa.

Kada su drugi u pitanju, tj. nekatolici, tu će trebati uložiti jako puno napora da razumiju ovo o čemu govorimo u ispravnom kontekstu, a ne na temelju proizvoljnih zaključaka, neznanja ili zlobnih projekcija. Caritas danas nije ono što je bio npr. 1993. i iz razloga što je dužan ispunjavati obveze na civilnom području budući da je registriran kao udruga. Ovo je često element koji, nažalost, mnogi previde kada Caritas inzistira na određenoj dokumentaciji koja treba potkrijepiti traženu uslugu. Često kod ovdašnjih ljudi dolazi i do određene zbrke jer se imenom i logom Caritasa koriste i drugi Caritasi prisutni u BiH pa pojedini korisnici pomiješaju naše institucije te nas nerijetko, blago rečeno, iznenade čudnim pitanjima o nekim projektima s kojima nemamo apsolutno nikakve relacije. Ovo svakako ulazi u širi kontekst problema kojim bi se trebalo pozabaviti na nadbiskupijskoj razini.

Zapravo bismo trebali istaknuti kako se Caritas u jednoj župi, a dakako i u mjesnoj Crkvi, ničime ne može zamijeniti: ni postojanjem neke druge humanitarne udruge?

To je u potpunosti točno. Župni Caritas je Caritas vor Ort, tj. on je prisutan na licu mjesta i kadar je odmah uvidjeti potrebe ugroženih ljudi u konkretnoj sredini i brzo reagirati. Župni Caritas neće se rastopiti u moru propisa i pravilnika, nego će odmah moći djelovati i provoditi konkretne akcije. U ovomu je nezamjenjiva uloga župnika i župnih vijeća koji će mu biti potpora za kvalitetno djelovanje i provođenje konkretne akcije pomoći ugroženim župljanima. Poznavanje ljudi, sredine te teritorija od presudna je značaja za brz i kvalitetan odgovor na potrebe ugroženih na području pojedine župe. Župni Caritas je, među ostalim, animator cijele kršćanske zajednice za svjedočenje ljubavi i kreator je dobrih djela i dobrih praksi.

Koji su današnji prioriteti Caritasa VN-a i na koji se način realiziraju?

Postoje trajni prioriteti i oni se nikada neće promijeniti bez obzira na okolnosti. To je, prije svega, pomoć siromašnima i ugroženima u opskrbi hranom i odjećom. Ono što Caritas pretendira biti je moderno ustrojena karitativna ustanova prepoznatljiva preko konkretnih projekata. Da bi se u ovomu uspjelo, nužna je pomoć naših podupiratelja i dobročinitelja iz inozemstva. Uz osnivača Caritasa, tj. Vrhbosansku nadbiskupiju koja vodi brigu o ovoj ustanovi, potrebni su i mnogi drugi pojedinci i institucije koje će pratiti aktualne projekte. Caritas Vrhbosanske nadbiskupije profiliran je kroz nekoliko dugotrajnih projekata.

To je svakako pučka kuhinja na području grada Sarajeva, preko koje vodimo brigu o onima kojima je nužan jedan topli obrok dnevno.

Zatim, tu je naša prepoznatljiva predškolska ustanova Sv. Obitelj također u gradu Sarajevu koju pohađaju djeca predškolskog uzrasta, a koja također uključuje i obiteljsko savjetovalište usko vezano uz produljeni boravak za školsku djecu.

Uz ove kategorije uskoro ćemo pridodati i konkretniju brigu za starije kada bude otvoren dom za njih koji se gradi u Kiseljaku i čija gradnja ide ka svome kraju. Dakle, djeca, stari te na neki način gladni prioritet su ovoga Caritasa.

U izvješćima pojedini mediji Caritas – pa i u suočavanju s migrantskom krizom – odvajaju od Katoličke Crkve. Kako Vi to doživljavate i što mislite da je glavni uzrok tomu?

Mediji imaju jako plemenitu zadaću u ovom društvu, a to je prenošenje istine i služenje ljudima. Lako je upasti u napast osude medija, odnosno medijskih kuća kada nam se iz nekog razloga ne svidi ono što su iznijeli.

Postoje, nažalost, mediji koji imaju neke druge motive te nerijetko svojim pisanjem doprinose dodatnoj napetosti i neredu u društvu. Ideološka usmjerenost pojedinih medijskih kuća i njihovih elektroničkih i pisanih glasila više se i ne taji.

Jednom zgodom sam pročitao jedan članak u austrijskom tisku gdje jedna osoba upravo poentira s "Caritas da, Crkva ne!" Ovo je pokušaj klasične podvale jer je očito da se želi neki državni, ateistički, odnosno necrkveni Caritas.

Nažalost, u pojedinim zemljama zapadne Europe to je već slučaj jer Crkva nema nikakva uvida, a pogotovo nema utjecaja u usmjeravanju rada Caritasa. Razlozi su stoga, prije svega, ideološke naravi, a čini se da Europa u svom nijekanju Boga još uvijek ima što dodati. Potpuni sekularni pristup bilo kojem problemu i poteškoći, a koji bi isključio čovjekova stvoritelja, za svakog vjernika mora biti neprihvatljiv, te mu se treba suprotstaviti kršćanskom hrabrošću i odlučnošću, a ne populističkim pristupom ili iz samodopadnosti i želje da bi se svidio svijetu.

Možemo čitati kako talibanske vlasti u Afganistanu traže od međunarodne zajednice pomoć, ali zauzvrat ne žele omogućiti življenje slobode ispovijedanja vjere. Kako na to odgovoriti iz katoličke perspektive konkretne ljubavi?

Na ovo pitanje je, teorijski gledano, vrlo jednostavno odgovoriti, dok s one druge, praktične strane iz njega izvire sva kompleksnost problema. Potrebno je imati na umu da se ovdje, prije svega, radi o društveno-političkoj stvarnosti, odnosno politikama jedne države i međunarodne zajednice. Kršćanin se zapravo uvijek nađe na bojišnici između neprijateljskih strana te svojim djelovanjem pokušava unijeti mir. Kršćanin prihvaća „ludost križa“ te riskira svoj vlastiti život u nasljedovanju Krista. Sve ovo pak ne daje za pravo nedemokratskom sustavu koga su nasilnički stvorile talibanske vlasti, a u čemu veliku odgovornost snosi upravo i međunarodna zajednica zbog svoje nedosljednosti, da uništavaju ljudske živote i provode nasilničku diktaturu. Koliko je licemjeran talibanski sustav u traženju međunarodne pomoći, tolika je licemjerna i međunarodna zajednica koja se povukla iz ove zemlje te ostavila ljude na milost i nemilost nemilosrdnima.

U procesu Sinode Vrhbosanske nadbiskupije detektirano je kako u ovoj mjesnoj Crkvi nema teškoga materijalnoga siromaštva i beskućništva. Međutim, postoje drugi izazovi… S čime će se to Caritas suočiti u budućnosti?

Siromaštva u onom metodološkom izmjeru na području na kome živimo ima, ali ono nije takvo da se ne bi moglo živjeti. U tom kontekstu dobro je što smo prošli sinodski hod te zaključili da je stanje u tom materijalnom smislu ipak stabilno u odnosu na one poslijeratne godine. Međutim, postoje potrebni za koje uvijek treba skrbiti. Nekad je to starac bez ikoga; nekada samohrana majka bez prihoda; nekada student ili đak bez financijskih mogućnosti; nekada nezaposleni otac koji se brine za svoju višečlanu obitelj. Ovi klasični izazovi uvijek ostaju prisutni i na njih treba odgovoriti. K tomu svakako dolaze neki drugi gdje Caritas kao jedna od grana pastorala također može dati svoj doprinos, a to je: skrb za osobe koje su pogođene različitim ovisnostima (kocka, droga, alkohol), za osobe pogođene raznim psihičkim poteškoćama poput PTSP-ja, a tu su i logoraši, zatvorenici, izbjeglice... Na tom području imali smo određena iskustva koja je naravno potrebno nadopunjavati dodatnim obrazovanjem samih Caritasovih djelatnika i suradnika.

S obzirom na odljev katoličkoga – a ne i samo katoličkoga – stanovništva iz Bosne i Hercegovine, je li realno govoriti o nužnosti stavljanja naglaska na brigu o starima i izgradnju staračkih domova?

To je, nažalost, neminovnost, a odgovor ste ponudili u samom pitanju. Nikakva novost nije da mladi, stručni, perspektivni i osobe od znanja odlaze iz ove zemlje. Razloge znamo, a neki od njih su svakako: mito, korupcija, pogodovanje, stranačko uhljebljivanje, nezaposlenost, loša socijalna slika u BiH, kontinuirano dnevno-političko besmisleno iscrpljivanje i beskorisno nadmudrivanje. Kada djeca, odnosno mladi napuste ova područja, ostaje nam uglavnom starije stanovništvo, čemu su svjedoci mnogi svećenici na terenu naše nadbiskupije. Pastoral starih i osamljenih nešto je na čemu će se u našoj nadbiskupiji morati i dodatno poraditi jer mnogi stariji ostaju na teret upravo Crkvi, odnosno svećenicima. Domovi za starije i nemoćne danas su ustanove gdje osobe treće životne dobi mogu na život dostojan čovjeka provoditi svoje stare dane i imati adekvatnu brigu za tijelo i dušu. Caritas izgradnjom jednog takvog modernog zdanja u Kiseljaku, koji je ušao u završnu fazu, odgovara na potrebe, prije svega, starih, nemoćnih, osamljenih, ali i svih drugih koji budu tražili smještaj u ovoj ustanovi.

Na koji bi se način, glede karitativnoga angažmana, moglo povezati Hrvate koji su otišli iz domovine s onima koji su ostali, a potrebni su različite vrste pomoći?

Postoji jako puno mogućnosti koje bi se mogle konkretizirati, a koje u pravilu ovise o objema stranama kako bi se dobro djelo ukorijenilo. Dijaspori je čini se važno da se u domovini provode konkretni projekti čije je odvijanje transparentno i vidljivo kako bi se oni mogli u njih uključiti te ih podupirati. Njima je važno da se radi o održivim i trajnim konkretnim projektima koji će biti od pomoći ljudima u domovini i koji će na neki način biti spona između njih u inozemstvu i onih koji žive u krajevima iz kojih i sami potječu. Oni pak koji žive u domovini, očekuju konkretnu materijalnu pomoć od svojih sunarodnjaka koji žive daleko od rodnoga kraja. Crkva svakako povezuje one iseljene s ovdašnjim vjernicima i preko svećenika koji vode pastoralnu skrb za vjernike u našim misijama. Na poseban način ta povezanost se očituje u izazovnim trenutcima kao što su poplave, potresi, požari ili neke druge nepogode kada se organiziraju akcije prikupljanja pomoći za domovinu. Njih bi se svakako moglo i nadopuniti i u drugim redovitim okolnostima te pozvati dijasporu da svoje ekonomske mogućnosti i potencijale ostvaruje i u svom rodnom kraju te na taj način konkretno pomogne one koji su ovdje ostali. Ekonomska povezanost značila bi i određenu sigurnost i stabilnost za ljude koji ovdje žive, a na taj način bi se svakako ostvarila izravna povezanost s onima koji su otišli daleko trbuhom za kruhom i koji ne žele zaboraviti svoj zavičaj i rodni kraj. U tom smislu bilo bi od velike koristi za ovdašnje ljude otvaranje određenih manjih poduzeća te pokretanje proizvodnje što bi dovelo do zapošljavanja i omogućilo ostanak u ovim krajevima.

Posljednje objavljeno

Iz stoca