Prosinac 02, 2021

Svetkovina Svih svetih treba biti dan iskrene vjerničke radosti

Jedna od pet zapovjednih svetkovina u kalendaru Katoličke Crkve su Svi sveti. Povodom ovog blagdana, sugovornika smo pronašli u vlč. Laurentu Kružiću, piše Katolički tjednik.

Vlč. Kružić rodom je iz Opatije i svećenik je Riječke nadbiskupije. Zaređen je za prezbitera 2018., nakon što je prvi dio formacije i studija proveo u Rijeci, a drugi u Rimu. Trenutno je doktorand druge godine studija na Pastoralnom institutu Redemptor Hominis Papinskog lateranskog sveučilišta te je član Papinskog kolegija Germanicum et Hungaricum.

S njim smo razgovarali o važnosti svetkovine Svih svetih, jazu između imanentnog i transcendentnog, svetačkim likovima u suvremenom svijetu, važnosti poziva na svetost i samih svetaca za Katoličku Crkvu…

Poštovani vlč. Kružiću, bliži nam se svetkovina Svih svetih. Nekako se uz nju vežu i razmišljanja o ljudskoj prolaznosti i vječnom životu. Na koji je način moguće pobijediti strah od smrti?

Svi sveti jedan je od pet najvažnijih dana, tj. svetkovina u crkvenoj godini. Mislim da kao vjernici nismo toga dovoljno svjesni. Prava je šteta da ovu svetkovinu vežemo isključivo uz temu smrti. Ponekad mi se čini da katolici zapravo drže Spomen svih vjernih mrtvih dva dana zaredom. Ideja svetkovine koja je pred nama upravo je suprotna: najprije se podsjećamo da postoje ljudi proslavljeni pred Bogom, oni za koje smo sigurni da su u Nebu. Mnogi od njih su nam zaštitnici, za mnoge nikad nismo ni čuli. Neke je Crkva proglasila svetima, neke nije. Neki od njih nisu bili niti kršćani, ali spašeni su jer je Božja milost u njima prepoznala svoje anonimne apostole. Zato svetkovina Svih svetih treba biti dan iskrene vjerničke radosti jer mi, hodočasnici na zemlji, idemo prema nebeskom Jeruzalemu i tamo imamo veliku obitelj koja nas čeka. A ako našim pokojnima treba koji duhovni impuls u njihovu čišćenju prema Nebu, nećemo propustiti za njih se pomoliti, osobito na Dušni dan.

Smrt ostaje velika nepoznanica ljudskog života. Čak niti iskustva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt nisu nam dovoljna da nas utješe ili smire. Teološka objašnjenja čine nam se dalekima. Svatko od nas teži životu i boji se nepoznatoga. To je prirodno. Međutim, trebamo se sjetiti kako hrabrost nije odsutnost straha, već djelovanje unatoč njemu. A kršćanska hrabrost izvire iz svijesti da sam ljubljen i da Isus ide sa mnom kroz moj misterij smrti. Kad bismo svaki dan vježbali biti sve slobodniji od svojih idola, i našu slobodu predavali Bogu svim žarom srca, i mi bismo sa Sv. Franjom pozdravili sestricu smrt. Jer, ako je Krist sa mnom, tko će protiv mene?

Nedavno sam posjetio jednu ženu koja je od nedavno udovica. Prilazeći njezinoj kući, opazio sam kako uz upaljenu cigaretu nešto čita. Pozdravivši je, pitao sam kako je i ometam li popodnevni odmor. Rekla je: „Ne odmaram ja, velečasni, nego molim Sv. Josipa za dobru smrt!“ Ostao sam pomalo šokiran jer nisam očekivao takav odgovor. No, bio sam istodobno zadivljen njezinom vjerom koja me podsjetila da se milost dobre smrti ne podrazumijeva sama po sebi.

Mnogi će se složiti kako ljudi danas malo razmišljaju o „onozemnom“ te su isključivo pozornost usmjerili na „ovozemno“. Kako pobijediti taj jaz između imanentnog i transcendentnog?

Vjerujem da je pristup tom izazovu različit kod vjernika i kod nevjernika. Dostojevski kaže kako je čovjeka najbolje definirati kao nezahvalno biće na dvije noge. Kršćani bi svoj pogled prema Nebu trebali vježbati upravo kroz zahvalnost. Vrhunac zahvale Bogu jest euharistija, ali nama nedostaju koraci prije tog vrhunca. Zato i samu svetu misu ne razumijemo. Kad bismo svaki dan u ispitu savjesti najprije pogledali što je u „mom filmu“ današnjeg dana bilo dobro i lijepo, postali bismo malo-pomalo sretni ljudi. Zatim bismo još više cijenili trenutak u kome, čim u zajednici kažemo Gospodinu „hvala“, On nam uzvraća samim sobom. Naša zahvala otvara nam srce da nas Isus još jače priljubi uza se. S druge strane, s ljudima koji nisu vjernici razgovarao bih o nemiru njihova srca: od kuda dolazi i kamo vodi. Međutim, jaz između imanentnog i transcendentnog najbolje premošćuje djelatna i strpljiva ljubav.

Svetkovina Svih svetih povezuje službeno proglašene svetce i blaženike s tolikim brojem neznatnih osoba koje su svojim načinom življenja zaslužile vječnost. Postoje li ili, bolje kazano, prepoznajemo li svetačke likove u današnjem svijetu?

Kao mlada svećenika zabrinjava me ideologija antiherojstva u suvremenom društvu. Filmovi, crtani filmovi, stripovi, knjige i drugi mediji nastoje obezvrijediti bilo kakav ideal herojstva, pa čak i svjetovnog. Suvremeni heroji polako postaju istovjetni suvremenom čovjeku i na taj način postaju antiheroji. S druge strane, Supermanova veličina nije u tome što je on novinar, već što kad ne radi svoj uobičajeni posao, spašava svijet. Ako mu oduzmete dimenziju herojstva, što ostaje? Dakle, pravi heroj dijeli dio moje svakodnevice, ali dijelom je nešto što ja tek trebam postati. I dok su različiti superjunaci samo psihološke projekcije, svetci su utjelovljenje herojstva. Oni često nadljudskim naporima i uz nezaobilazni poticaj milosti čine Božja djela i mijenjaju svijet. Više negoli prepoznavati ih, trebali bismo se svakodnevno truditi da mi budemo oni koji osluškuju i snagom Duha vrše Njegovu volju. Dakle, bez obzira kojeg sam zvanja i zanimanja, u meni postoji nesvjetovni i herojski dio mene. Kada je kontemplativni dio izgrađen i spreman za akciju, počinje moja avantura s Isusom tijekom koje zajednički spašavamo svijet.  

U povijesti kršćanstva prvi svetci bili su mučenici te oni zauzimaju posebno mjesto. Čini se da u Crkvi niti u jednom vremenu nije nedostajalo mučenika. Po Vašem mišljenju, zbog čega je to tako? Zašto progone kršćane?

Kada kršćanin postane nezadovoljan što ima neugodnosti zbog svoje vjere ili zbog samog progona, treba uzeti 15. poglavlje Ivanova evanđelja i pročitati ga pažljivo nekoliko puta. Zatim se treba pitati slaže li se s napisanim, treba vidjeti uzrokuju li dotične Isusove riječi u njemu/njoj utjehu ili tjeskobu. I potom odlučiti želi li zaista živjeti vjeru. Tko je Kristov, nije od svijeta. Svijet ga progoni do mučeničke smrti. To je duhovni zakon kršćanskog života. Crkva, ukoliko je zaista Crkva, ne može učiniti ništa da bi se istinski svidjela svijetu. Duh svijeta želi svijet bez Krista i njegovih učenika. Međutim, Kristovi učenici ne trebaju gledati u duh svijeta, već u Uskrslog koji ima zadnju riječ. Evanđelje nije mit ili priča za laku noć. Ono nije čak niti knjiga. Evanđelje je borba dvaju svjetova. Krist je već pobijedio, nama ostaje stati pod Njegovu zastavu.

Zašto Crkva ima potrebu proglašavati svetce? Zbog čega su oni važni za vjeru i život vjernika?

Nadovezujući se na prijašnje pitanje o svetačkim likovima, Crkva proglašava svetce jer oni pokazuju da je Krist živ i da se isplati svoj život provesti s Njim. Svetac nije osoba koja je bezgrješna ili koja apsolutno posjeduje jednu ili nekoliko vrlina. Svetac ima slobodu potpuno otvorenu da Bog djeluje po njemu, tj. njoj. Mogu posvjedočiti koliko beatifikacija Miroslava Bulešića znači za nas na Kvarneru i u Istri. O događajima iz njegova života do 90-ih godina nije se smjelo niti govoriti, ali danas don Miroslavov primjer snažno potresa čak i ljude nezainteresirane za vjeru. Osim službenih svjedočanstava, i stariji ljudi, koji su tada bili djeca, danas pričaju svoja sjećanja o ovom karizmatičnom mladom svećeniku. Koliko još takvih uzora imamo!

U Vjerovanju ispovijedamo vjeru u život vječni i uskrsnuće tijela. Koliko je čovjeku današnjice, bitno obilježenom materijalizmom, teško razumjeti ovu eshatološku stvarnost?

Čovjek današnjice uronjen je u materijalizam i nije navikao razmišljati o Nebu, paklu, čistilištu… Čak su nas i neki teološki pravci odmaknuli od ovih stvarnosti. Držim da bi upućivanje u duhovna iskustva u izgradnji vjernika, te inzistiranje na formaciji svećenika kao duhovnih pratitelja, u mnogočemu poboljšala shvaćanje eshatoloških stvarnosti. Ako čovjeku koji nikad nije probao domaću juhu objašnjavate kako ista pomaže kod prehlade, činite jalov posao. On jednostavno ne zna što je domaća juha. Dok se ne prehladi i ne dobije juhu, nema potrebno iskustvo. Isus od svojih učenika nije tražio prvenstveno da vjeruju Njegovoj doktrini, već da svoj život aktivno prožive s Njim. Krist je svjestan da apostoli ne mogu ni zapamtiti sve što im je rekao i prenio. Zato im želi dati iskustvo Sebe i svoga Duha. I tu počinje evangelizacija.

U shvaćanju vječnog života i uskrsnuća tijela dosta su mi pomogli akademski rad i predavanja anglikanskog biskupa i bibličara Nicholasa Thomasa Wrighta, svjetski priznata stručnjaka za poslanice Sv. Pavla. Knjige su dostupne na engleskom jeziku, na internetu se mogu naći mnoga predavanja. Istaknuo bih samo jednu crticu koju prof. Wright naglašava: „Naša zadnja stanica nije Nebo!“ U fokusu teologije i pastorala uvijek je naglašeno spasenje duše. Duša ide u Nebo i posao je gotov. Ali ne! Nebo je tek 'privremeno rješenje' dok se nebeski Jeruzalem ne spusti na zemlju te nastanu novo Nebo i nova zemlja. Tako nam Pavao pomaže shvatiti Apokalipsu. To ne znači da spasenje duše nije važno, dapače! Međutim, cilj kršćanina je vječni život, novo stvorenje nakon sveopćeg Uskrsa.       

U našem hrvatskom narodu postoje različiti običaji koji se vezuju uz ukopne obrede i dane koji slijede nakon sprovoda poput: odlazaka na grob pokojnika treći, sedmi, četrdeseti dan… Imaju li oni utemeljenje u katoličkoj teologiji i kako Vi na to gledate?

Iako mnogi običaji imaju svoj korijen u pretkršćanskoj praksi, oni nisu nužno teološki nevažni. Spomenuti običaji mogu pronaći opravdanje u teologiji Ćirila Aleksandrijskog, Atanazija Aleksandrijskog, Bazilija Mlađeg, Ivana Klimaka i drugih svetaca koji mahom pripadaju istočnoj tradiciji Crkve. Prema tumačenjima, duša nakon smrti prolazi ispit koji traje 40 dana kako bi joj se odredilo vječno stanje u koje ima doći. Očito istočna tradicija u tom „ispitu“ prepoznaje drugu od četiriju posljednjih čovjekovih stvari: sud. S obzirom da pripada u sferu mistike i duhovne teologije, dotično učenje nikad nije do kraja razjašnjeno, ponekad je čak i osporavano. Ipak, i sensus fidei naših vjernika govori nam da „tu nešto ima“ ako postoji potreba da se duši olakša u vidu ove duhovne i pastoralne prakse. Također, smatram da vjernike trebamo učiti zdravu pristupu smrti kao takvoj i oproštaju od naših najmilijih, zato dosadašnja tradicija može imati i pozitivne psihološke učinke. Naši stari nisu uvijek znali sve objasniti, ali živjeli su cjelovitije i pomirenije s tijekom života, svjesni da je sve u Božjim rukama.

Raj, čistilište i pakao za mnoge su, pa i za vjernike, teško razumljivi koncepti. Obično ih se svodi na vjeronaučne priče. Kako danas govoriti o tim postulatima katoličke vjere, a ne doživjeti sudbinu Pavla u Ateni da će nas o tome slušati drugi put (usp. Dj 17,32)?

Moje mišljenje je da su pojmovi „postulat“ i „aksiom“ vrlo nezahvalni u kontekstu teologije. Kada krizmanicima ili odraslima govorim o dogmi, definiram ju kao zaštićeno iskustvo vjernika. Možda se teolozi ne bi složili s tom definicijom. Međutim, svi imamo različita biološka, psihološka, duhovna i druga iskustva. Ona nam mogu biti polazište za određeno mišljenje. Svi smo svjedočili nekom događaju koji entuzijastično uvijek nanovo propovijedamo, zašto to ne bi vrijedilo za iskustvo vjernika? I zašto Crkva ne bi određeno iskustvo, tj. uvjerenje zaštitila jer je autentično? S druge strane, ponekad zaboravimo da je u pastoralu lakše krenuti od svakodnevnih i jednostavnih stvari, pa tek onda doći do eshatologije i mistike. „O, kad bi sav narod bio prorok!“, kaže Mojsije. Zaista, kad bi bio! Ali do tamo je još dugi put.

Što se tiče Pavlove sudbine u Ateni, ona i nije bila toliko loša. „Neki ipak prionuše uza nj i povjerovaše“, pripovijedaju Djela apostolska. Dakle, uvijek ima ljudi koji su žedni Boga i koji čekaju Njegovu riječ. Ako to nisu oni koje smo očekivali, možda je vrijeme za promjenu perspektive. Prije nego li brojati ljude nedjeljom u crkvi, treba cijeniti iskrene bogotražitelje, a drugima dopustiti da nas „drugi put o tome slušaju“. Rekao bih da je to Isusov pristup svakom (ne)vjerniku.

Drugi vatikanski sabor posebno je naglasio kako su svi ljudi pozvani na svetost. Što to po sebi predstavlja? Možemo li govoriti o nekom „uputstvu“ kako ju ostvariti?

Ako Crkva na jednom sveopćem koncilu podsjeća kako je temeljni ljudski poziv u biti svetost, znači da trebamo dublje ući u odnos s Bogom. Rekao bih da nam ponekad nedostaju kriteriji tog odnosa: na koji način mogu provjeriti jesam li na pravom putu? Možemo se voditi Augustinom ili Ignacijem Lojolskim i njihovim pravilima: „Ljubi i čini što hoćeš“ ili „Moli kao da sve ovisi o Bogu i radi kao da sve ovisi o tebi“, no takva uputstva često banaliziramo. Ako želimo zaista prihvatiti svoje male, skromne živote i živjeti ih u ljubavi s Bogom, meditirajmo često Blaženstva. Probajmo u njima prepoznati dijelove svoga života koje Bogu još nismo predali. I predajmo ih u žarkoj molitvi! Mi mislimo da politika mijenja svijet. To nije točno. Baka koja moli krunicu u crkvi prije mise mijenja svijet. I otac koji radi dva posla da bi prehranio obitelj. I majka koja zabrinuta moli za djecu koja su otišla raditi u inozemstvo. I redovnica koja prikazuje svoju svakodnevicu kao žrtvu za Crkvu. I svećenik koji izlazi iz svoje zone komfora trudeći se oko Božjeg stada. Koji dio svog života još nisam predao Bogu? Evo prvog koraka na putu svetosti.  

Za kraj ovoga razgovora, kakav bi trebao biti kršćanski pogled na fenomen smrti i svega onoga što iz nje slijedi?

Sjećam se svjedočanstva jednog vjernika koji je kao liječnik radio u Turskoj, u bolnici u koju su dolazili ljudi različitih vjera i svjetonazora. Rekao je kako u trenutku smrti najteže umiru katolici i pravoslavci. Pitao je svoje slušateljstvo znaju li zašto, a odgovor je bio niječan. Njegovo tumačenje je bilo: zato što su dobili najviše milosti preko sakramenata. Ako je čovjek u životu primio sakramente, a nije vjernički živio, bori se u trenutku smrti. Osoba nije živjela u miru, zato ne može niti mirno umrijeti. Srećom, ako smo Kristovi, nemamo taj problem. Naš život pripada Isusu. Naš pogled uprt je u Njega. On nas zove k Sebi da konačno dođemo kući.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Posljednje objavljeno

Iz stoca