Uz Dan žena o tragediji Orovske heroine Bedrice. Iznjela metalna vrata do zavjetne kapelice, razboljela se i umrla

Selo Orahov Do u općini Ravno, uz manje-više poznate znanstvenike i mučenike, ima i istinsku javnosti manje poznatu heroinu, po imenu Anica Pandža, zvana Bedrica.

Priču o Bedrici i njezinom podvigu koji se pretvorio u tragediju, čuli smo od Bože Buruma, dubrovačkog ugostitelja, koji u rodnom Orahovom Dolu uz započeti hotel kani razvijati turizam. Dok smo se pentrali uz strminu iznad popovske Atene, probijajući se kroz kamenjar obrastao sominom lat. Juniperus sabina, valja po tome jedinstven predio u Hercegovini, Božo nije imao kada spominjati junakinju ove pričice.

Međutim, kada smo se ispeli na Malu Orlicu po slobodnoj prosudbi brdo nepunih 800 metara iznad mora, obilazeći zavjetnu kapelicu, krenula je i priča. Najprije smo se ponovo divili popovskim klesarima koji su tako umješno obradili kamen kojim je zidana kapelica sv. Jakova. Zatim smo konstatirali kako je topovska granata ispaljena s položaja srpske soldateske u minulom ratu, pogodila u sred kapelice, a onda smo obratili pažnju na vrata postavljena između dva improvizirana zidića, te je krenula priča:

„Stoljećima su ljudi tu vršili zavjet. Jedne godine 25. srpnja, došlo je s ovoga brda veliko nevrijeme, grad je totalno obio vinograde, a živjelo se od vina i grožđa. Nakon toga mještani su zavjetovali da će tu napraviti kapelicu. Bio je postavljen jedan kamen kao znak, godinama se tu izlazilo i molilo. Onda su mislim devetsto trideset druge ili treće, mještani odlučili napraviti kapelicu. Išli su kod biskupa u Mostar da odobri. Biskup je odobrio, rekavši da im ne može jamčiti da će baš svake godine tu biti misa, međutim mještani su svejedno kapelicu napravili“, priča Božo pa govoreći o željeznim vratima u tom bespuću, nastavlja.

 

„Ova gvozdena vrata uznijela je jedna cura, uz strminu, bila je umorna i znojna, sjela uz kapelicu, vjetar je puhao, a ona se razboljela i ubrzo umrla.“

Ganuti sudbinom djevojke Božo se raspitao za njezin ime, bila je to Anica Pandža, zvana Bedrica.

„Bila je sresna (skladno građena op. a.), čvrsta i okretna djevojka“, kažu rijetki koji se još sjećaju tragične priče o Bedrici.

Iz njezine obitelji više nitko nema u Orahovom Dolu, imala je udatu sestru koja je imala tri sina, a umrla je uoči zadnjeg rata.

Hladan vjetar na toj uzvisini zaista nemilosrdno tuče, što je očito narodski kazano „posjeklo“ nesretnu Bedricu. Nakon pravog podviga završila je u Dubrovačkoj bolnici, gdje se neuspješno liječila tri godine i umrla.

 

Onom tko se penjao na tu uzvisinu ostaje nejasno kako je uspjela uprćena iznijeti po slobodnoj prosudbi, blizu pedeset kilograma teška vrata, uz put savladavši visinsku razliku od petstotinjak metara. Sve da u ta vremena raslinja nije ni bilo, stazicu sužavaju kamene gromade, pa se mora ići „nasatice“, bočno, povremeno i četveronoške, a težina…!? Anica Pandža je bila heroina kad se javila za takav pothvat. Sretniji bi bili da smo uz Dan žena, 8. ožujak, ispričali priču s heppy endom, međutim priča o Bedrici, je priča o ženi, Hercegovki, koja je vjerojatno u kući „bez muške glave” odlučila dati obol izgradnji zavjetne kapelice i za tu odlučnost platila najskuplju cijenu.

Inače, od izgradnje kapalice 25. lipnja ljudi bi dolazili na zavjet iz cijelog Popova, poslije mise „silazilo se u udolinu Cvjetni Raduš, tu bi se jelo. Svako pleme imao je svoje guvno, sjedilo se kamenjima, razgovaralo i pjevalo, a onda se silazilo u selo, pjevalo se i kolo igralo. S pjesmom se išlo od kuće do kuće i pjevajući sve do mraka“, kaže Božo od kojeg doznajemo da se svetkovalo sve do rata, tradicija se pokušala oživjeti, ali nije išlo. Svećenik don Bernard Marijanović i sklon je obnovi tradicije i kapelice, a hoće li se to i ostvariti znat će se koncem lipnja.

foto i tekst: Dušan Musa