Francuska: Počelo je kao mirni prosvjed za jeftinije gorivo, a preraslo u neviđeno nasilje

U neredima u Parizu u subotu je ozlijeđeno 133 ljudi, uključujući 23 policajca, a 412 ljudi je uhićeno. Predsjednik Macron u nedjelju je s ministrima i sigurnosnim službama odlučivao o proglašenju izvanrednog stanja diljem zemlje. Prosvjednici su na izloge nasrnuli sjekirama i palicama, policija je na njih bacala suzavac i koristila vodene topove, gorjeli su auti. Lokalni mediji tvrde kako je riječ o najžešćim urbanim prosvjedima u ovom desetljeću. Policijska izvješća navode da je samo u Parizu na ulicama bilo više od 5500 ljudi, dok ih je diljem Francuske prosvjedovalo oko 35.000.

- Žuti prsluci je inicijativa koja se proširila s Facebooka na ulice grada i koja je u osnovi trebala biti mirno iskazivanje nezadovoljstva najprije cijenama goriva, a zatim općenito ekonomskom i socijalnom situacijom. Međutim, tom pokretu priključile su se i pojedine ekstremističke političke stranke, osobito desničarska Nacionalna fronta Marine Le Pen. Uz njih je stiglo i mnogo huligana, koji su se pridružili samo kako bi potencirali nerede i time je subotnji prosvjed postao pojam za eskalaciju nasilja. Mediji govore o 3000 razbijača na ulicama – objašnjava Suzana dodajući kako su pojedini mediji od pokreta Žutih prsluka pokušali napraviti revolucionarni pokret.

U Francuskoj se teško živi

 

- Senzacionalizam pojedinih medija je svu pozornost skrenuo na huligane, koji su od početka iskoristili pokret Žutih prsluka. No Žuti prsluci se bez prestanka ograđuju od nasilja i nereda koji su u subotu harali Parizom. Oni su željeli upozoriti na probleme običnih ljudi srednjeg društvenog sloja, a politički manipulatori su taj prosvjed prisvojili i okrenuli u bunt koji promiče njihove vlastite ciljeve. Problemi Francuske nisu od jučer niti su se pojavili s Macronom, pa ipak je najglasnija poruka prosvjeda da Macron mora otići – nastavlja Suzana pojašnjavajući kako, unatoč tome što je lani Francuska bila peta ekonomska sila u svijetu, zapravo grca u problemima. Postotak nezaposlenih u ovoj godini je nešto viši od devet posto, no nezaposlenost mladih je na visoka 24 posto. Državni izdaci, zahvaljujući visokim porezima, dosegnuli su 56 posto BDP-a, a javni dug premašio je 97 posto BDP-a.

- Dodatno, tržište rada je prilično nestabilno. Kad sam počela ovdje raditi prije 15 godina, bilo je normalno potpisati stalni ugovor o radu. Danas su moji kolege svedeni na sezonske radnike koji potpisuju ugovore na razdoblja od šest do devet mjeseci, ovisno o tome koliko im traje emisija, a onda ili ulaze u nove projekte ili ostaju nezaposleni. Postalo je nezamislivo i ravno dobitku na lutriji da bi netko potpisao stalni ugovor. Tako je i s drugim strukama. Zdravstvo i školstvo su u krizi zbog kresanja budžeta i smanjivanja broja zaposlenih u državnim službama, a jedino važno je uštedjeti. Takav stav je država nametnula od krize 2008. godine.

Zadatak je uštedjeti novac

Svi menadžeri u privatnim i javnim tvrtkama imali su samo jedan zadatak, a to je uštedjeti novac i omogućiti da se što više posla napravi sa što manjim troškovima – objašnjava ona zorno prikazujući kako je Hrvatska socijalno osjetljivija od Francuske u puno aspekata. Slušajući vijesti iz Pariza, mnogi su komentirali kako im je neshvatljivo da državljani pete ekonomije svijeta govore o visokim životnim troškovima, za koje smo uvjereni da su u Hrvatskoj nezamislivo visoki zbog poreza.

- Konkretno, prosječna plaća u javnom sektoru je oko 2000 eura. Za taj novac četveročlana obitelj u Parizu može uzeti u najam prosječan stan, ali ne ostaje joj novca za režije ni hranu. U provinciji stanarina je nešto niža, ali su niže i plaće. Pronaći posao nemoguća je misija jer je konkurencija velika. Državni aparat rješava se svih troškova koje procijeni suvišnima, do te mjere da se u manjim mjestima zatvaraju bolnice koje su nerentabilne ili ih se priključuje većim bolničkim centrima u okolici. No uz povećan priljev pacijenata, u tim bolnicama ne zapošljavaju novo osoblje nego samo već postojećem nagomilavaju dodatni posao. Ovdje se radi jako puno. Moje radno vrijeme formalno je osam sati na dan, ali svakog dana na posao dolazim prije deset i odlazim u 19.30. A tako funkcioniraju svi koje znam iako su prava radnika i sindikati prilično jaki. Najvažnija je rentabilnost – zaključila je Suzana. Životne okolnosti su joj takve da s obitelji ostaje u Francuskoj, a povratak u Hrvatsku s dvoje djece smatra nemogućom avanturom.

 

24sata.hr