Priča ima happy-end, o malome Niki, 9-godišnjaku što su mu strgli nedavno Hajdukov Livajin dres u Zagrebu, u Branimirovoj ulici na Ravnicama, pa mu ga i vratili.
Podsjetimo, mališan je ostao gol do pojasa, zatečen, uplakan, zaprepašten... Kasnije, huligan se pokajao i vratio što je uzeo, majka Antonija otišla je u policijsku postaju po (crveno-plavi) Hajdukov dres, a Hajduk i Livaja su u međuvremenu odmah uskočili u priču, piše Slobodna Dalmacija.
Livaja je obećao dati svoj originalni dres malome Niki s utakmice Dinamo – Hajduk, a obitelj Bošković pozvana je na finale kupa.
U šušuru osvajanja pokala Boškovići su nekako ostali po strani, osim spoznaje da je PR Hajduka Božo Pavković donio malome Niki pravi Livajin dres i da su Boškovići u Poljudu - guštali.
Gdje su danas Boškovići, kako im je?
- Evo nas u Zadru - javlja nam Dražen, pater familias. - Uživamo u produženom vikendu puni uspomena iz Splita. Ja u Zadru sezonski radim već godinama, supruga Antonija se u utorak vraća na posao u Zagreb, ona je, znate, odgojiteljica, teta u vrtiću u Sesvetama. Tu su s nama i sinovi, Niko, Franjo i Blago... Imamo i četvrtog sina, moja supruga otprije, Roko je srednjoškolac, 17 godina, u Zagrebu, nije trenutačno s nama...
Vi ste u Zadru?
- Tako je, radim u Zadru ljeti, na plaži, u turizmu, inače zimi se bavim i nogometom u Zagrebu, kao trener mlađih uzrasta, imam A trenersku licencu. Baš sam se na tribinama vidio sa profesorom Zdravko Marićem, pozdravili smo se...
Kako je Niko, gdje je dres?
- Ha, haaaa, Niko je tu, presretan, pun dojmova i ne skida se iz dresa, moram vam kazati... Spava u njemu! Kao relikvija kakva. Nećemo ga stavljat na zid, ni u staklo, Niko ga hoće stalno nosit. Moramo mu uzet dres da ga konačno operemo. Niko će ga nosit cijelo ljeto... – smije se Dražen.
Neće valjda po Zagrebu?!
- Po Zadru, kad bude kod mene. Ali, hoće i u Zagrebu. Ne sam... Da ne pomisle da je provokacija. Nego, ja ću odjenuti Dinamov dres, a moj Niko Hajdukova Livaju, pa ćemo skupa u šetnju. Meni je nezamislivo da postoji takav antagonizam, smatrao sam da smo sve to nadišli kao društvo. Naši su se branitelji borili rame uz rame i tužno mi je slušat o sukobu s auto-puta i što se sve događa. I što mi se sinu dogodilo.
Mali Niko nije se osobito traumatizirao?
- Rekao bih da nije. U trenutku je bio u šoku, zbunjen, postavljao je pitanja. Ali smo mu objasnili. Znate kako se sve to dogodilo? - pita nas Dražen.
Ispričajte nam.
- Naš najmlađi, 16-mjesečni Blago je imao visoku temperaturu i supruga je išla s njim na Hitnu pomoć, srećom u pitanju je bila samo viroza. Dječaci kod kuće zaželjeli su sladoled i stariji nećak, krenuo je s Nikom po sladoled.... Tako su ga vidjeli, skinuli dres... Ružno. Barem se dotični pokajao, vratio dres.
- Drago mi je da je dres vraćen, Nadam se da je taj momak spoznao grešku. Ne, nisam se upoznao s njim, niti mi treba isprika, samo da shvati koliko je sve to bilo glupo, besmisleno.
Vi ste dinamovac?
- Jesam, Stolac je moje mjesto, ja sam iz Stoca, u Hercegovini. Tamo su većinom dinamovci. Tako je ljubav s moga oca prešla na mene.
A vaš sin hajdukovac?!
- Zašto ne? Zašto bi to bilo čudno?!
Nije, samo pitamo.
- Nisam ja Niki ništa govorio, niti sam ga vodio na utakmice. Djeca kao djeca, vežu se uz asove, uz prave face. Prije su nosili dresove Messija, Ronalda, Mbappea, Modrića, a sad je Livaja eksplodir'o! Djeca traže modele, traže vrh da se njima poistovjete. A Livaja je vrh! Vidio ga na televiziji. Usjekao mu se. I za rođendan zaželio dres Livaje. Supruga ga naručila. To je ovaj crveno-plavi koji je otet, pa vraćen, sad ga je u Poljudu nosio mlađi sin Franjo.
Vi ste i trener nogometa?
- Ma, ja sam vam igrao za Rijeku dvije godine, od 1998. do 2000...
Pardon, znamo puno igrača, da vam sad izrecitiramo sastav Rijeke iz 1999, od Tafre i Čačića, do Agića i Hasančića ...
- E, pa ja sam tu bio rezerva. Na klupi. Rezervni stoper. Prošao probu iz Stoca, bio sam srčan i ostavio me trener Gračan. Ali sam malo igrao, half-linija Milinović, Mijatović, Ivančić bila je prejaka da bih ja dobio šansu. Onda sam išao u Novalju, gdje mi je trener bio Pero Bakotić.
Naš Pero?! Svijet je baš malen, Bakotić nam je veliki prijatelj!
- Bakotić je bio strašno ozbiljan i profesionalan, najbolji trener, kao da je mali Ivić, volio sam ga, ali sam se s njim i svađao, on je htio brže, više, jače, pripreme u Lici, a dolje u Novalji ljeto, sezona, ajoooj... Ja sam vam bio i u Pomorcu, Karlovcu, u Brotnju, Žepču, a ranije i u Neretvi kao junior, Sergej Jakirović mi je dobar prijatelj, ali što da ja sad pričam o tome. A i ne volim eksponiranje. Ja volim reprezentaciju i da Hrvatska prosperira, a ovo rivalstvo oko klubova meni je strano.
Bili ste znači u Rijeci?
- Jesam, na onoj utakmici rezerva 1999. kad su Gračana iznijeli na ramenima u Poljudu, dobili smo 3:1, a Torcida, 40.000 navijača je pljeskom ispratilo Rijeku. To zajedništvo, sportsko prijateljstvo urezalo mi se u pamćenje. Sišao sam sad nakon utakmice u Poljudu da vidim poznam li još nekog iz Rijeke, tu je bila Milica, njihova vječna tajnica, pozdravili smo se.
Hajduk?
- Predivno su nas primili, gostoprimstvo nikad neću zaboravit, djeca su mi uživala, a s njima i supruga premda ona o nogometu ništa ne zna. Bili smo u Bijelom salonu, osjećali se kao kod kuće. Vidjela je moja Antonija da su djeca sretna, ushićena i što će joj više. Onda nam je prišao moj Stočanin Nikola Katić i odveo nas do Livaje. Mali je bio uzbuđen, kao da je nebo dodirnuo. Nezaboravno – pričao nam je Dražen Bošković, tata malog Nike o kojem je nedavno pričala cijela Hrvatska.
Predsjednik Tuđman i general Zadro
Stočanin Katić je hajdukovac?
- Rekao sam vam, dolje većina Hercegovaca je za Dinamo, ali ima i za Hajduk. I nitko od toga ne pravi problem ili dramu. Malo zafrkancije, podbadanja u kafiću dok se gleda televizija, ali na tome završi.
Vaš Niko, je li po Kranjčaru dobio ime?
- A nije, nego po didi. Na mog oca. Imamo Niku od 9, Franju od 6 godina i najmlađi Blago ima 16 mjeseci.
A Franjo, da nije na Tuđmana?
- Jest!
Onda je najmlađi Blago na generala Zadru?
- Sve ste pogodili! Predsjednik Tuđman i general Zadro su moji ideali kao i Hrvatska. Razumijem ja energiju i strast što se događa, ali djeca kad su u pitanju trebamo spustit strasti i stat na balun, kako se u Splitu kaže.
