Igor Borozan: Stolac je odavno postao moja bolnica

Igor Borozan (Stolac, 1977.), bosanskohercegovački je akademski kipar, likovni pedagog i zapažen pjesnik, autor dviju pjesničkih knjiga „Bijeli bor“ (Buybook, 2020.) i Kutija za konce (Buybook, 2022.) U razgovoru za Bljesak.info, Borozan je govorio o poeziji i jeziku, detaljima i sitnicama, jednostavnostima koje ne vidimo i ne zapažamo, a njima upravo Borozan piše pjesme, gradi kuće.

Bljesak.info: Gospodine Borozan, nedavno je objavljena vaša druga zbirka poezije „Kutija za konce“. Po čemu se razlikuje od one prve „Bijeli bor“?

Prva knjiga nastajala je prilično dugo, četiri - pet godina. Između velikih pauza, ako bi se sumnja u ono što pišem prorijedila, nailazili su stidljivo stihovi i pjesme. Kada je rukopis okrupnjao i počeo poprimati obrise knjige, počeo sam ozbiljnije raditi i davati mu formu. Prepuštao sam se jeziku, muzici jezika, asonancama i aliteracijama, nastojao da svaki stih isprati klavirsku frazu koju bih u glavi čuo. Čistio sam pjesme od svega što bi mi se učinilo kao zastajkivanje u stihu, izbacio zareze i tačke. Ne znam, nadam se da nisam u tome pretjerao... Novi je rukopis predstavljao drugačije iskustvo. Zaželio sam se malo dužeg, opuštenijeg daha. Pjesme su izrečene jednostavnije, smirenije su, tiše u jeziku. Za razliku od “Bijelog bora” koji se tematski oslanja na moje djetinjstvo, odrastanje i rat, materijal za novu knjigu dolazio je uglavnom iz pažljivijeg posmatranja onoga što me svakodnevno okružuje. Počevši od vlastitog doma.

Bljesak.info: Zašto „Kutija za konce“? Možda kao podsjetnik na neka bolja vremena i bolji život kada su postojali red i raspored, kada su svi predmeti imali svoje kutije, pa tako i lijekovi, konci?

Kutija za konce za mene je prije svega predmet. Lijep predmet, od lima, drveta ili jačeg kartona, u kojem se vremenom, pored igala zadjevenih u raznobojne konce, nakupe neke drage sitnice. Zadese se tu, recimo, imbus-ključ, kockice za bacanje, rasparena naušnica, minijaturni katanac, okrnjen kliker, tableta kojoj si zaboravio ime, toplomjer... Sitnice koje ti bude žao baciti. U simboličkom smislu, taj predmet može ponijeti različita značenja. Na primjer, ako bi ga posmatrali kao prostor u kojem živimo, tada bi svaka zgrada, zapravo, bila načinjena od naslaganih kutija za konce. Vjerujem da svako domaćinstvo ima, ili je imalo, takvu kutiju. Čuvala se obično tako da bude pri ruci, u nekoj od ladica usred dnevne sobe. Bit će da naslov knjige odgovara njenom sadržaju – zadesilo se unutra različitih emocija, trenutaka, stihova.

Bljesak.info: Vaš je pjesnički izričaj sažet, kompaktan, jasan, kad pišete pjesmu, rekla bih, kao da gradite kuću. Nema nepotrebnih viškova ni u riječima ni interpunkciji, sve je onako kako mora biti? Je li jezik vaša kuća?

Sviđa mi se poređenje pjesme sa kućom. Vodeći se njime, doći ćemo do toga da pjesma za osnovu treba imati svoj temelj, ili utemeljenje, svoje tijelo i krov. Da treba biti podignuta sa osjećajem za funkcionalnost, mjeru i sklad. I detalj na pravom mjestu. Volim čitati pjesme u kojima je jasan pjesnikov mar za arhitektoniku, formu teksta. Tim tragom, usudit ću se reći da značajan dio poezije koja se trenutno objavljuje i hvali – u kojoj proizvoljno možete ispremještati redoslijed stihova a da se u pjesmi to i ne primijeti – preveden u logiku kućogradnje pokazao bi se krajnje nefunkcionalnim i apsurdnim. Bila bi to zdanja koja opjanjeni majstori grade koristeći materijal kako im dođe pod ruku, sa balkonima na koje se ne može pristupiti jer nemaju vrata ili stupovima utopljenim izolacijom od stiropora... Da, pokušavam pisati pjesme koje će nalikovati kućama, prozračnim kućama od trske i papira, za koje ti se učini da će ih najlaganiji vjetar porušiti, a one, nekim čudom, stoje i u buri.

Bljesak.info: Pisati poeziju, u vašem slučaju, znači promatrati sebe i ljude oko sebe, život u sebi i život oko sebe? Zar može drugačije?

Možda i može, ali to onda bude neiskreno, neuvjerljivo. Ne bih mogao, pisati tako da preko pročitanog oponašam tuđa iskustva ili glasove, recimo, iskustva pisaca koji su se formirali u okvirima većih i širih, prosvijećenih kulturnih sredina. Mi smo, ipak, iz druge, treće ruke, što ne znači, naravno, da nismo u stanju stvarati uvjerljiva umjetnička djela ili bilo šta drugo. Naprosto, ambijent naših života nisu osvjetljeni bulevari Pariza ili Barcelone, bajkovita sveučilišta, hortikultura, ugodne biblioteke i čitaonice iz kojih ti se ne izlazi, bohemija i slikari Montmartra ili neka, preko filmova izmaštana i romantizirana zabit u Teksasu. Zabit da, ali naša. Njen su ambijent rasute krhotine jednog uglavnom neprosvijećenog, nikada dovršenog i zamršenog svijeta. Njen ambijent je najlonom pokrivena gomila pržine koja nadomak glavne ulice, dvadeset godina leži uz nečiju nedovršenu kuću. U blizini te gomile, moj je radni stol. I štafelaj. Ne znam, ne bih da mi pjesme podsjećaju na prevode Leonarda Cohena, Zagajewskog, Allena Ginsberga...

Bljesak.info: Vraćate fokus na svakodnevni život, na one sitnice, gotovo pa trivijalnosti koje vrlo često u žurbi i kaosu koje živimo tako lako zaboravimo, podcjenjujemo, a koje su nam – istinski dar – potvrda da smo živi?

Upravo tako... S godinama su mi i kao čitatelju sve dalje, nazovimo ih, uzvišene teme. Autori koji nekim nadličnim glasom streme zahvatiti i izraziti sveopće ljudsko iskustvo. U pravilu ih, takve bremenite, nalazim pretencioznim i pomalo smiješnim. Ne uspijevam se više povezati s njima, nikakvu emociju ne pokrenu u meni. Ljudi su skloni iz takvih djela kao citate vaditi stihove ili rečenice da bi ih upamtili, jer će im, kao, trebati i valjati u životu. Velike teme i događaji, u književnosti nas dotaknu samo preko pojedinačnih života i iskustava... Mene emotivno pokrene i s autorom poveže obično slika nekog sitnog detalja ili događaja koji mi je blizak jer je uzet iz svakodnevne rutine, na primjer, kada se pri polasku u trgovinu, pred vratima sjetimo još nečega što treba kupiti, pa i to u žurbi, naslanjajući na bedro papirić sa spiskom, zapišemo. Možda će moja naredna knjiga, ako je bude, biti najsličnija podužem popisu, na kojem bi što točnije i preciznije bio imenovan veliki dio onoga što sam zapazio i čemu sam svjedočio. Sve zaslužuje da uđe u pjesmu.

Bljesak.info: Važne teme su rat i poraće, i ne samo kod vas, nego kod cijelog niza bh. pisaca. Što reći onima koji tvrde da se o ratu nema više što pisati, da je sve napisano?

Trideset godina je prošlo ali, onima koji su u bilo kojem obliku iskusili rat, to ne znači ništa. Dok su živi, vrijeme će dijeliti na: prije i poslije rata. Pitati se, kojim bi smjerom i kako tekao život da se onog posljednjeg dana ne prolomiše sirene za uzbunu i ne začuše pucnjevi. Za one koji ne pišu, teško da će proći sijelo ili neki sličan susret, bez prisjećanja na ratne dane i noći. Utješno je, što u tim prisjećanjima obično na jedan stravični događaj idu tri primjera nečijeg ljudstva i dobrote. Glomazno je poput univerzuma, za pojmiti, kako čovjek zbog koristi, teritorije, drugačijeg imena, različitog mišljenja, nacionalnosti, religije ili naprosto obijesti, može hladnokrvno ubiti drugog čovjeka. Učiniti da ga nema, nikad više. Mirno zatim otići kući, skinuti uniformu, večerati, poljubiti svoje dijete za laku noć, pa zaspati kao da se ništa dogodilo nije. Pošto ne mogu to pojmiti, želim vjerovati da takve, ipak, čekaju nepregledne crne nedjelje grizodušja. Međutim, sam život mi garantira, svjestan sam toga, da jednostavno nisam u pravu. Zar je moguće ne pisati o tome, ne govoriti o ratu, u kojem se užasi raspojasaju u svim varijantama? Ili je to ove književne sezone, a bit će, kažu, i naredne, passé?

Bljesak.info: Mostar i Stolac danas i Mostar i Stolac u vrijeme prije rata gradovi su koji se više nikada i nigdje neće moći sresti jedan s drugim, koji se ne mogu pogledati licem u lice?

Dolazeći za vrijeme ljetnih ili zimskih raspusta u posjetu djedu i baki, živo sam, dječačkim očima upamtio prijeratni Mostar. Možda je zanimljivo za spomenuti, da mi se tih kasnih osamdesetih, kao dječaku koji je rastao u dosta manjoj sredini, u čaršiji, Mostar nije činio stranim i drugačijim. Bio je tek veći. Djeca koju bih tu upoznao, imala su iste navike i zanimacije kao i moji stolački vršnjaci... Kasnije, nakon rata, bolje sam upoznao njegove ulice i iako nisam vidio mnogo drugih naših gradova, mirne duše bih rekao da je Mostar bio jedan od najljepših, ako ne i najljepši grad u bivšoj državi. Predstavljao je nevjerovatno skladan spoj tradicionalnog i modernog. Rastući i razvijajući se po urbanističkim principima, koji su prije kroz zakon i struku bili primjenjivani, zadržao je ljudsku mjeru u smislu da ga se cijeloga moglo prehodati a da te ne zabole noge.

Danas sam u Mostaru skoro svakog dana jer mi je tu posao. Danas je Mostar drugi grad, drugačiji. Nadograđuje se i obnavlja bez ikakve urbanističke vizije. Zgažen ratom, rastrgan i podijeljen politikom, pogubljen pluta u mučnom procesu tranzicije. A Stolac... Stolac je, da parafraziram Arsena Dedića, već odavno postao moja bolnica. Mjesto izvan kojeg, čini mi se, više ne bih znao živjeti. Nekada magični gradić jedinstvenog svjetla i ljepote, koji je u nekom svom sporom tempu baštinio dugi kontinuitet urbanog življenja, i u kojem se sabrao pozamašan broj historijskih spomenika iz različitih epoha, danas je patrljak nekadašnjeg sebe. Muzej iza rata zaostalih omeđina i ljudi koji su se vratili u poznati prostor da dozivaju poznato, davno prošlo vrijeme. Tugaljiv je sada Stolac, sirov i nekako čudno ogoljen. Kao kada bi sa nekog starog vesterna, strgnuli onu lijepu technicolor fotografiju. I utišali ton. 

Posljednje objavljeno

Iz stoca