Gradski orkestar Stolac: Prvomajska budnica za one koji više nisu s nama

Dragi naši sugrađani, dragi naši Stočani! Nažalost, svi smo svjedoci situacije koja nam se dogodila. Ovaj Prvi maj nije kao i svi dosadašnji. Naš prelijepi gradić, na obali Modre nam rijeke, u posljednje vrijeme je svjedočio mnogo čemu.

Bilo je teških trenutaka, gubitaka i previše toga.... Naša prvomajska budnica će krenuti u 08:00 kao i svaki dosadašnji Prvi maj, ali ovoga puta sa jednom velikom porukom i zahvalom. Krenut ćemo kao i uvijek iz zgrada, ali neće iza nas ići Nusret kao i svake godine, nema ga više!

Jedno mjesto iza nas ostaje prazno. Idemo onda i prema središtu grada. Znate, jedna priča vezana za Prvi maj i našu tetu Dženku Listinu. Svake godine bi nas čekala onako lijepo obučena u najljepše odijelo, sa šeširom na glavi, onako damski kao što joj i dolikuje. Ruke pune karanfila koje baca pred naš orkestar. Tu radost na njenom licu i sreću su vidjeli i osjetili svi. Jedne godine rekoše: ''Teta Dženka je bolesna, neće moći izaći pred nas.''

Cijeli naš orkestar, nas 30, skrenuo je sa dogovorene rute, pravo ispod njenog balkona. Svirali smo joj, ali tete Dženke nema na balkonu. Dotrči jedan čovjek i reče: ''Raja, ali teta Dženka je izašla na centar, čeka vas tamo.'' Šok, nevjerica. Ali, kako?

Idemo prema centru. Teta Dženka, opet onako sređena u odjelcu, sa šeširićem i punom rukom karanfila, s istom onom radosti, sa istim onim osmijehom oduševljenjem, ovaj put u invalidskim kolicima, ali je ona izašla i smogla snage da i taj Prvi maj dočeka svoj orkestar.

Ove te godine teta Dženko nema, ali ima nas i sviramo za tebe, znamo da ćeš nas gledati i slušati sa nebeskog prostranstva, isto onako sređena, sa punom rukom karanfila.

Idemo tako do Ćuprije. Nema ni Vesne da nas čeka, ni Ruže, Mirse (Grahe).

Čovjek koji je bio G-dur, naš Alison. Gleda svoju Eminu odozgo, smješka se kako mu dijete svira, Bože koliko li samo liči na njega. Neće biti ni tih ljudi kao svake godine do sada da nas čekaju, ali mi znamo da nas gledaju odozgo.

Idemo i prema Kukavcu. Nema našeg Juse, ali ima nas. Vidi tvoje unuke Maše, počela je s nama kad joj je bilo pet. Vidi sada tvoje cure kolika je porasla deda. Čuješ li kako svira, razvaljuje? Znamo da si i ti ponosan na nas. Nemojte se ljutiti ako smo nekoga nismo imenovali, prosto je previše dragih ljudi otišlo.

Samo vam želimo poslati jednu poruku: da nas je sve ova pandemija ujedinila. Ujedinila nas je apsolutno SVE. Napustili su nas mnogi nam svima dragi ljudi, stariji, mlađi, susjedi, prijatelji, komšije, poznanici.

Nek im je rahmet duši i vječna slava i hvala. Hvala im jer smo shvatili što je to zajedništvo.

Posvećujemo ovu budnicu za praznik rada svima onima koji su nas napustili, koji će nas slušati sa nebeskog prostranstva. Posvećujemo ovu budnicu svim zdravstvenim radnicima, koji su nam neumorno na usluzi u Domovima zdravlja, u domovima, u ljekarnama, u laboratorijima.

Heroji, hvala Vam za sve!

A.R./član Gradskog orkestra Stolac