Stolački presedan: Obrada morske ribe, a more kilometrima daleko

Na pustopoljini dvjestotinjak metara sjeveroistočno od čuvene nekropole stećaka Radimlje, uz put prema Stocu, u neuglednoj glomaznoj jednokatnici, smjestio se pogon za preradu ribe “Žuvela HB” d.o.o. Pogon je startao s radom 2007. godine. U početku su nevjerne Tome sumnjičavo vrtjele glavom, jer - gdje će morska riba tako duboko u kopno, da bi se po narodnoj “svakog čuda tri dni dosta”, narod smirio, a pogon nastavio svoj proizvodni put.

Mora se priznati, unatoč sličnom trendu na dalmatinskim otocima, odakle se pogoni također izmještaju na kopno, ipak je ovaj stolački slučaj presedan. Jedini je to pogon te vrste u Bosni i Hercegovini, 150 kilometara od sjedišta tvrtke, na Hvaru, sasvim dovoljan razlog za razgovor s Tončijem Jakirom, tehnologom koji je spremno odgovorio na novinarsku znatiželju. “Mi od sitne plave ribe, srdele i skuše ili lokarde, radimo konzerve, sardine u biljnom ulju, skušu u biljnom ulju, skušu s povrćem i srdelu s povrćem. Radimo četiri, pet proizvoda. Najveći problem je prijevoz ribe iz Hrvatske do nas ovdje, preko granice, zbog carine, pa nam je proizvod nešto skuplji jer su veći troškovi proizvodnje”, objašnjava tehnolog Jakir na čistoj ikavici rodnih Brela, a zatim predstavlja i proizvodni proces: “Riba dolazi s glavom, cijela riba, onda je tehnološki obrađujemo. Krećemo šišanjem ili rezanjem glave i repa, nakon čega se riba ispire, onda odlazi na stol za ‘kutijavanje’. Žene na stolovima slažu ribu u limenke, nakon čega se limenke napunjene ribom redaju na gradele i te gradele idu u uređaj za toplinsku obradu ribe, kuhanje koje traje 45 minuta. Stroj se sastoji od dvije komore, jedna komora je za kuhanje, a druga za sušenje ribe, izvlačenje vode iz ribe.

U konzervi ne smije biti više od osam posto vode. Potom riba ide na trake, prema zatvaračicama, strojeve za zatvaranje konzervi, poklopca. Tu se najprije vrši soljenje, sol se dodaje u određenom postotku, u limenku, a zatim se dodaje ulje. Konzerva se puni uljem, onda ide poklopac i zatvarač, zatvaračice koje zatvaraju konzervu”, objašnjava tehnolog Jakir, koji na upit – je li potraga za radnom snagom razlog za dislokaciju pogona, kaže: “To je problem dolje, kod nas, ali mislim da je sada i ovdje, to je postalo svugdje problem”, kaže tehnolog Jakir.

 

Ističe da su se ljudi iz unutrašnjosti BiH, brzo navikli na ovaj kopneni progon za preradu morske ribe. Dosta se prodaje na tržištu Bosne, a dio se izvozi. Problem je, kaže tehnolog, što BiH nije u EU jer bilo bi puno lakše raditi da je u Uniji. Inače, pogon radi cijelu godinu, kada je lovostaj na plavu ribu, radi se sa smrznutom ribom. Što se tiče broja zaposlenih i eventualnog širenja proizvodnje, tehnolog Jakir kaže: “Trenutačno je zaposleno pedesetak ljudi. U planu je proširenje proizvodnje, prerada tunjevine i još neki proizvodi te zapošljavanje još dvadesetak radnika...”

Iako je u tradicionalnu stereotipiju teško uklopiti more, ribarske brodove i Stolac, odnosno pogon duboko u kopnu, očito je da se projekt potvrdio u praksi. Posve netipični pogon u kraju koji je nekada bio stočarski, poznat po suhom mesu. Stočani su tako u prilici svoju čuvenu “suhovinu” – govedinu, svinjetinu, bravetinu, te nadaleko poznatu jarčevinu, razblažiti “laganom” plavom ribom.

www.vecernji.ba